CITY 2

Kao što je iz samog naslova i moguće pretpostaviti fotografije portetiraju grad, no ne u njegovoj kompletnosti, u totalu ili polutotalu, nego ponajprije u detaljima, koje tek postfestumski prepoznajemo kao karakteristične. Izbor tih detalja osim što u konačnici uspijeva dočarati atmosferu, duh, povijest ili sadašnjost grada kao mehanizma sastavljena od naizgled običnih pojavnosti, istodobno poprilično precizno oslikava i autorov umjetnički senzibilitet i svjetonazor. Upravo pronalazak i svijest o značenju elemenata koje izabire i metafore koju u sebi nose, otvara prozor u prostor što stoji iza uhvaćenih prizora, u njihovu povijest, razloge tog konkretnog razvoja što ih je i doveo u situaciju ili poziciju koju Boris izdvaja kao znakovitu, gotovo paradigmatsku. 

Ono što je na prvi pogled vidljivo jest da u Cvjetanovićevu ‘gradu’ nema ljudi. Odnosno, nema ih u formalnom smislu, no sve što vidimo su posljedice njihova neprestana djelovanja ili nedjelovanja nego prepuštanja, što će reći, postojanja. Na neki bi se način moglo reći da Cvjetanović tu nema milosti, dosljedno uočava ono što bi ljudi možda željeli sakriti, možda bi se moglo govoriti i o kritici, no žalac takve eventualne kritike nije upućen niti poimence niti u bilo kojem smislu nekakvom adresatu, zato što je u prvom redu u pitanju empatija, razumijevanje uzroka posljedicama koje zamjećuje. Iz tog razumijevanja proizlazi naklonost, a iz Borisova slobodna, pa čak i zaigrana duha, proizlazi mogućnost da u kojekakvim nezgrapnostima prepozna aspurd kojeg duhovito, ali ne i ironično, bilježi, uspijevajući postići da fotografije koje gledamo doživljavamo kao naslove brojnih pripovijedaka. 

Sve su te pripovjetke sabrane u zbirku i sve one zapravo govore o istome, o gradu, njegov kostur pa čak i nervni sustav asociramo po porama u epitelu, to uistinu jest ovaj grad ali sustav takova portretiranja može se primijeniti i na bilo koji drugi, pa slijedom toga govorimo o portretu ideje grada u univerzalnom smislu. A u tom smislu postoji i bezbroj ulica ili puteva za dolazak do negdje, bezbroj puteva kojima Cvjetanović lakoćom prolazi. A ako se i izgubi, zapravo se nije izgubio, jer je tamo gdje se zatekao ponovo pronašao nešto dragocjeno. Neprestano pretvaranje nečeg posve običnog u dragocjeni dokaz Cvjetanovićev je recept, ako ne i specijalitet, a stiže kao rezultat otvorenosti, prepuštenosti igri zrela umjetnika, koji, poput virtuozna violinista uopće ne obraća pažnju na vladanje instrumentom, nego je potpuno usmjeren na prepoznavanje života u svim njegovim pojavnostima. U ovom slučaju na manifestacije koje ljudi za sobom nenamjerno ostavljaju a govore jednako i o njima i o mjestu kojeg takvim ostavljanjem izgrađuju. Pa čak ne niti usmjeren, nego im se odaje, uranja u njih, postoji u njima istodobno dokumentirajući takvo postojanje.