live painting + live music + live video
Danijel Žeželj / Jessica Lurie / Marco Molinelli
Robert Kainar na bubnjevima i udarljkama

Razgovor povodom izvedbe performasa Cuore na Noir Festivalu, Zagreb, 26. 05 2012.

 1. Kako i kada je rođena ideja o preformansu Cuore?
Isabella Stewart Gardner Museum je narucio multimedijalni perofmans povodom otvorenja njihove nove zgrade muzeja, u Bostonu (prosle godine u travnju). To nam je omogucilo da dovedemo Marca Molinellija iz Italije i organiziramo deset dana proba u Brooklynu, s bendom koji je vodila Jessica, s videom uzivo i sa slikanjem. To je bila prva faza, performans se tada zvao Urban Zoology. Dalje je predstava evoluirala u kompliciraniju kostrukciju, prica je podjeljena u 7 poglavlja s 5 scena minijaturnog kazalista igracaka, i s dodatkom snimljenenih dijaloga i monologa. Zavrsna faza performansa je napravljena u Montepulcianu, Italiji, gdje smo uz potporu udruge Mattatoio No5 imali na raspolaganju prostor njihovog kazalista s kompletnom opremom, za tjedan dana proba. U Montepulcianu nam se pridruzio i Robert na bubnjevima i elektronskim efektima, tako da smo mogli bend svesti na dvoje glazbenika.

2 U koji dio umjetnosti bi mogli smjestiti Cuore, s obzirom da objedinjuje muziku uživo, slikanje, video. Srce je glavni simbol, neka simbolika toga?
Cuore je ciklus prica: telefonski razgovor ljubavnika od kojih je jedan vec otputovao u vjecna lovista, monolog beskucnika u podzemnoj zeljeznici, dijalog supruge poginulog vojnika s vojnim kurirom, svjedocanstvo zatvorenika, medicinski opis simptoma srcanog udara. Srce je sredisnja tema, simbol kroz koji se prolamaju osobne price. Svaka prica ima svoju vlastitu kazalisnu scenu (minijaturno kazaliste igracaka), vlastiti dijalog ili monolog, sliku slikanu uzivo, i glazbu. Prica se predstavlja publici kroz vidljivi proces njene izrade. Publika istovremeno gleda predstavu i svjedok je njene konstrukcije. Ritual pricanja prozima se s pricom. Predstava je spoj razlicithh umjetnickih medija u nov i jedinstven jezik. Takvo spajanje je, logicno i nuzno i, cini mi se, danas sve ucestalije - zbog novih tehnoloskih mogucnosti koje ga omogucavaju i pristupacne su, i zbog konacnog odbacivanja uobicajenih definicija i kategorija umjetnosti, ne-umjetnosti, klasicnog i modernog, itd

3. Kako je došlo do Vaše suradnje sa Jessicom Lurie i Marcom Molinelliem te da li je Cuore jedini projekt na kojem ste surađivali?
Jessica i ja istrazivali smo mogucnosti spajanja glazbe i slike kroz niz scenskih projekata. Pocelo je od dijapozitiva i digitalnih projekcija uz glazbu, preko animacije uz glazbu do eventualno slikanja uzivo s glazbom uzivo kao najneposrednijim spajanjem tih formi. S Marcom, koji je vrhunski autor videa i filmski reziser, radili smo na nekoliko projekata ali ovo je prvi u kojem je video takodjer uzivo. Marcova kamera prati niz unaprijed pripremljenih siuacija na sceni - sve sto on vidi kroz objektiv kamere istovremeno je projecirano na velikom poluprozirnom platnu koje je izmedju nas i publike. Utoliko su i glazba i slikanje i video dio zivog organskog scenskog procesa.

4. Koliko se Cuore razlikuje od Vašeg dosadašnjeg rada ili je na tragu onoga što ste radili ili želite raditi u svojoj karijeri?
Cuore je jos jedan oblik pricanja price kroz slike kojima su sada dodani zvuk, glazba glasovi, kazaliste igracaka, svjetlo i scena. Utoliko je i to nastavak istrazivanja procesa naracije, i pokusaj komuniciranja s publikom na nacin koji je neposredniji od recimo stripa ili grafike.

5. Poznati ste po svojim grafikama, djelima diljem svijeta, kada ste se odlučili za takav oblik umjetnosti i jeste li ispunili svoja očekivanja ili postoje projekti na kojima bi ste željeli raditi u budućnosti.
Radim uglavnom strip albume, zadnjih par godina sam poceo raditi animaciju, radim slike s glazbom uzivo, radim s Petikatom u Zagrebu. Sretan sam kad mogu raditi ono sto volim i nesto kroz taj rad dati, nadam se. Nemam planove i programe, ono sto sam mogu kontrolirati stane na povrsinu kuhinjskog stola, na A4 format papira. Ostalo je vjetar.

 6. Kako je došlo do Vašeg angažmana na noir festivalu?
Kontaktirala me Mima.

7. Koliko se koncept Vašeg rada uklapa u cijelu noir priču i jeste li sretni (zadovoljni) što ste pozvani da budete dio jednog takvog projekta?
Buduci svjetlo i sjena prevladavaju nasom vizualnom estetikom, Cuore pretpostavljam ulazi u koncept i stil Noira. Crno nam je prilicno blisko. Sa sjenama ili ne, mi smo jako sretni sto mozemo predstaviti Cuore u Zagrebu i u kinu Tuskanac, koje je dio mojih zagrebackih lutanja od prije dosta godina. Cuore je tehnicki zahtjevna i neuobicajena predstava, za postaviti i izvesi, utoliko smo zahvalni organizatorima sto su upustili u avanturu, pozvali nas i ugostili.

8. Kako Vam se sviđa cijeli koncept noir festivala, vjerujete li da jedan ovakav projekt ima svoju budućnost ne samo u Hrvatskoj već i šire?
Ideja Noir Festivala je, ako sam dobro shvatio, da predstavi filmove, performanse, grafike itd, koji predstavljaju kontinuitet i univerzalnost jedne specificne estetike i uvjetno etike: podjela realnosti na svjetlost i tamu, crno i bijelo, dobro i zlo. Tako radikalizirana i stilizirana vizija ne mora biti banalna. Neki od najljepsih filmova mogu se svrstati pod Noire, od Murnaovog Nosferatua preko Treceg Covjeka Carol Reeda, Touch of Evil, Taxista, Dead Man, itd

11. Koliko često i gdje izvodite svoje performanse?
Ovisi o tome gdje ih i kako mozemo izvesti. Radili smo perfomanse udvoje, u garazi, samo Jessica i ja, pa do performansa Brooklyn Babylon s orkestrom od 18 muzicara i slikom sirokom 12 metara, prosle godine na Next Wave Festivalu u Brooklynu. Svaki prostor i situacija je dobra ukoliko je moguce uspostaviti komunikaciju s ljudima, nesto dati, nesto primiti.

14. Koliko je strip danas zastupljen u modernom društvu gdje prevladava vrhunska tehnologija i nedostaju li Vam neka “romantičnija” vrmena kada je strip bio tražena roba?
Performans Cuore se ne bi desio da ne koristimo modernu tehnologiju, kompjutere, software, digitalne kamere, zvucne efekte i slicno. Sto ne iskljucuje rad rukama, hrapavost papira ili daske, teksturu namaza kistom. I kompjuter i metla su alati. Ne sjecam se da je strip bio trazeniji nekad nego danas, cini mi se mozda suprotno. Nisam nostalgican ni za cime, i ne mislim da ce digitalna tehnologija potisnuti knjigu ili koncert uzivo, ili kazalisnu predstavu, to su razliciti jezici, oni se nadopunjuju, ne iskljucuju.

15. Danas je strip luksuz, što nas očekuje u budućnosti i gdje vi vidite taj žanr u vremenima koja dolaze?
Zadnjih 15 godina prica se i pise da je strip mrtav, utoliko je negdje u kvaru kristalna kugla jer cini se da stripova i citalaca nikada nije bilo vise nego danas. Strip ce postojati dok god ga netko bude citao ili crtao.

16. Vaši najdraži stripovi, najbolje ilustracije, priče?
Meni su strip, film, kazaliste, knjige, grafike jednako vazni, nema potrebe dijeliti ih u ladice, postoji katedrala dobrih duhova koji su moji ucitelji, Munoz, Breccia, Kentridge, Frank, Bunuel, Fassbinder, Tatlin, Lesjak, Slamnig, Harms, Manzoni, Medvesek, Pazienza, Hrabal, Biukovic, Vertov, Kordej, Risso, Monk, Bourek, Kline, Moriyama, Bucan, Lartigue, Masereel, Habjan, Jessica Lurie, Marco Molinelli, i jos par stotina.