Izlog stilskih figura. Slikovnica uživo. Putujući multimedijski ambijent. Muzejska kolekcija. Dizajnerski dućan. Umjetnička instalacija. Gostujuće domaćinstvo. Dućan u kojem se ne kupuje za novac. Dućan koji unosi dušu u gradove. Kabinet čuda. Životni prostor autora. Izvolite!

Iz razgovora Stanislava Habjana s Jericom Ziherl (Emzin, Ljubljana, 12/2012):

Dućan metafora novi je oblik postojanja naše radionice, novi način obraćanja svima onima koje bi naši proizvodi mogli zanimati, a time ujedno i novi način stvaranja jer podrazumijeva potpunu otvorenost, suradnju i razmjenu. Zamisao i izgradnja tog ambijenta kao radnog i izložbenog prostora rezultat je odluke da se nakon čitavog jednog života odnos prema svome radu i postojanju promijeni; ovdje prvenstveno govorim o sebi. /.../ U trenutku kad je jedna bilješka iz biografije Jurija Oleše usvojena kao što se usvoji dijete koje ti promijeni sudbinu, i kad je prijatelj slikar, dakle Danijel Žeželj, nacrtao ne samo natpis za Dućan nego i čitavu slikovnicu – jedna se teška zaliha metafora odlijepila s morskog dna i krenula k suncu. Doslovno to tako vidim, a to se izgleda vidi i na meni, pa uspijevam biti u skladu s vedrom ponudom naše riznice. U cijelom je slučaju neprocjenjiva uloga Hrvoja Đukeza, autora scenografije i istinskog kapetana naših plovidbi, tako da je Dućan metafora, premda se kao autori uglavnom spominjemo Danijel i ja, zbilja pravi Petikat projekt.

Iz teksta Petre Fabro, Bilo je to kao nešto moje samo savršeno (Kulturpunkt, 11/2012):

Cijela je povijest autora i radionice Petikat utkana i u Dućan metafora. Posjetitelju se nudi mogućnost samostalnog otkrivanja kako tu povijest čitati. I domaćin prostora rado provodi znatiželjnike tim vremeplovom u kojem se budućnost događa upravo sada. Priča se neposredno nadograđuje, postajući novom kojoj posjetitelj i nesvjesno doprinosi. Na raspolaganju je i knjiga dojmova, ukoliko mu što padne na pamet napisati. Jedan takav zapis glasi: "Vaše su stvari sretne stvari. To je danas u umjetnosti rijetkost", drugi kaže: "Hvala, prepoznali smo se ponovo u Ljudima." Poruke prikupljene na dosadašnja tri sidrišta palube metafora (Pula, Lauba, Poreč) utkane su u aktualan katalog izložbe u HDD-u te uz kratak tekst kustosa Marka Goluba nude uvid u projekt i djelatnost autora i radionice Petikat. Koja je očito, bez obzira na vrlo različitu dob posjetitelja i prijatelja, istinsko i neosvojivo dječje igralište. Voli se dječje pismo, igra, bicikli, more, psi, biljke... I autori su još uvijek djeca, snažna i glasna djeca, etična u smislu odgovorna prema tragu kojega ostavljaju. Igrom slova etika je utkana i u sam naziv P-etika-t.

Iz teksta Marka Goluba za katalog izložbe u HDD Galeriji (10/2012):

 Autori koji stoje iza Dućana metafora nikad nisu bili dio mainstreama hrvatskog dizajna, pa ni umjetnosti, ovisno o tome u koji ih se kontekst pokušavalo smjestiti. Na jednoj razini, razlog za to je ista vizualna i konceptualna upečatljivost koja njihove radove čini prepoznatljivima - riječ je o izrazito jakim autorskim osobnostima čiji su radovi produžetak njih samih do te mjere da ih je nemoguće razdvojiti, zbog čega djeluju distancirano od svake priče izuzev njihove vlastite. No oni se ne upisuju u artefakte (dizajnerske ili ne) koje proizvode iz taštine ili pretjerane samouvjerenosti, nego iz nekog čudnog oblika odgovornosti prema onome što ostavljaju iza sebe. Njihov pristup, naime, nije partikularan i ne djeluje od projekta do projekta već se događa kao trajni proces transformacije vlastitog svakodnevnog okruženja, u što pripadaju ne samo stvari iz dnevnog boravka, nego i najdiskretnija komunikacijska gesta, poslovni ili prijateljski odnos i bilo koji oblik razmjene. Vjerujem da, na razini odnosa klijent – dizajner, raditi s Habjanom i Žeželjem znači pristati na uzajamnost, povjerenje i ravnopravno presijecanje vaše i njihove priče, vašeg i njihovog svijeta. Serijski predmeti ponuđeni u Dućanu metafora, poput bilježnica iz biblioteke Rewritable Classics, nisu samo dosjetka u kojoj fiktivna naslovnica s imenom nekog književnog klasika kupljeni blok za pisanje čini drukčijim, otkačenijim i time poželjnijim od drugih. Oni su funkcionalni predmeti u kojima je sadržana zamisao "ponovnog ispisivanja klasika", toliko nemoguća i apsurdna da tijek misli vlasnika predmeta na trenutak izmakne iz ležišta i možda stimulira neku novu ideju. S druge strane, različiti nađeni objekti koje Petikat redizajnira, reinterpretira i ponekad im daje nove funkcije (brodovi-pjesme, paravan-kruna, nekolicina objekata pretvorenih u satove npr.), posljedica su afirmativnog, tankoćutnog i aktivnog odnosa prema životu i svakodnevici. Oni napola fikcionaliziraju stvarnost, zapravo je čineći intenzivnijom, stvarnijom i u nekim naizgled nevažnim segmentima – važnijom. Svaki dobar dizajn čini isto to. Prije nekoliko mjeseci u jednom intervjuu britanski kritičar dizajna Rick Poynor osvrnuo se na to kako je kapitalizam istisnuo s vidika senzibilitet za začudno, zagonetno i neobjašnjivo, odnosno za one kvalitete "koje nam daju spoznaje o izuzetnoj naravi naših života". Potom je zaključio kako ga zanima "dizajn koji predstavlja kompleksniji, nijansiraniji te u konačnici stimulativniji pogled na svijet". Za ovo nema formule, sigurne procedure ni standarda, ali Petikat otprilike odgovara opisu.

Iz teksta Ivane Mance, Metafora subjektivne slobode (Kvartal, 1/2013):

Uselivši u prizemni prostor galerije HDD-a na uglu Boškovićeve i Palmotićeve ulice, radionica Petikat na toj je prometnoj lokaciji instalirala svojevrsni dnevni boravak u koji su tijekom tri tjedna posjetitelji mogli dolaziti, razgledavati i kupovati nove publikacije te druge različite proizvode iz kategorije Geschenk galanterije, u rasponu od plakata do bilježnica za pisanje i blokova za crtanje, raznih kutija, kartolina, kuverata, kalendara i sličnih uporabnih sitnica, većinom namijenjenih da ih se intimno ima odnosno neprestano nosi uza se. Osim knjižare i poklon-galerije, taj je dnevni boravak, međutim, udomio i inventar druge vrste; onaj koji nije za prodaju, jer zapravo sačinjava dio svakodnevice Umjetničke radionice i njezina rada, uključujući, logično, i autora koji je alias Stanislav Habjan preselio na istu adresu, te sa svojim radnim stolom i računalom kroz sva tri tjedna boravio ondje kao domaćin. Ukoliko svaki životni i radni prostor odražava onog koji u njemu živi i radi, u ovom je slučaju također tako, samo u neizmjerno većoj, intenzivnijoj mjeri. Stanislavov stav prema vlastitoj radnoj i životnoj okolini, naime, izrazito je aktivan (unekoliko na način koji se nekada razumijevao pod pojmom Gesamtkunstwerka). Osim pisanjem ili grafičkim oblikovanjem u užem smislu, autor vlastiti imaginarij artikulira konstantno dizajnirajući upravo svoj radni i životni okoliš, sustavno ga poetizirajući u svakom njegovom funkcionalnom aspektu. To, ukratko, znači da vino nije (samo) vino, svijeće svijeće, a knjige knjige, već značenjski elementi jednog fikcionalnog sustava o kojem će nešto kasnije biti više riječi, a koji podjednako udomljuje i već spomenutu dizajnersku i knjižnu produkciju, kao i različite unikatne predmete i instalacije, većinom nastale aranžiranjem različitog sekundarnog tj. otpadnog materijala koji Habjan pasionirano skuplja po ropotarnicama i prisvaja u funkciji vlastite poetske poruke. Osim što je ujedno i naslov recentne knjige nastale u suradnji s Danijelom Žeželjom, sintagma „dućan metafora“ se može tako primijeniti na ambijent u cjelini, objašnjavajući zapravo poetičko načelo Habjanova umjetničkog pristupa općenito. Najjednostavnije rečeno, Stanislav Habjan koristi svijet stvari kao riječi, i to u prenesenom značenju; izmiještajući ih iz njihovog uporabnog, izvornog konteksta, Habjan predmete najrazličitijeg podrijetla združuje i kôdira tako da postaju dijelovi, na prvi pogled nesagledive, ali intuitivno jedinstvene naracije. Kako značenje, međutim, nije baš stabilan fenomen, pa riječi često padaju iz vlastitih metaforičkih visina u realnost svoga, uglavnom neprikladnog susjedstva, i Habjanove se metafore zapravo nalaze u neprestanom stanju pustolovnog kretanja; jednom ponuđene u dućanu, rado pronalaze privremena utočišta u anonimnim životopisima ljudi koji u dućan ulaze. Niti jedan element Habjanovog sistema, dakle, u konačnici nije fiksan; pojavljujući se u različitim kombinacijama i konstelacijama, traži nova značenjska sidrišta, otvarajući put interaktivnom razumijevanju umjetničkog rada. Na izložbi se stoga, pored svega spomenutog, nalaze i predmeti u kategoriji alata iz umjetničke radionice Petikat: različite pisaljke i risaljke, ili pak pečati s ex librisima i druga autorska pomagala koja ovom prilikom i posjetitelji mogu slobodno primijeniti. Ako se svi ti rekviziti iz dućana metafora ipak trebaju pročitati kao jedinstvena alegorija, onda bi to bila upravo alegorija neprestanog putovanja, posredovanja stvari i njihova smisla. Tome u prilog govori i centralna instalacija na izložbi: stvari, knjige i druga galantna roba ponuđena na prodaju izložene su, naime, na platformi koja imitira brodsku palubu s jarbolima. Merkurijansko posredovanje kao centralnu alegorijsku temu umjetničke radionice Petikat, dakako, podržava i svugdje prisutna, za autore prepoznatljiva ikonografija pošte i pisane komunikacije: kuverte, pečati, marke, poštari, bicikli, ptice, boce, plovila, sve što se kreće na ekološki prihvatljiv pogon, nosi cargo i spaja udaljene strane svijeta.

Iz iskaza voditelja programa Galerije Zuccato Sebastijana Vojvode za Glas istre, 19/9/2012:

Bilo je ovo divno druženje koje je trajno promijenilo ovaj prostor. Možda se ništa tako posebno nije u njemu odvijalo još od vremena kada su plemići živjeli u njemu. Postalo je ovo mjesto divljenja, sreće i radosti. U njemu se se djeca igrala, ljudi su se družili, plesali, to je ono što je bilo potrebno u ovom gradu, nešto što se ističe u poplavi štandova. Nešto od svega što se ovdje događalo zabilježeno je na fotografijama, video snimcima, mnogi su svoje želje, komentare i adrese ostavili u knjizi  dojmova. Jedan od onih koji mi je ostao u sjećanju kaže da je ovaj grad ovim 'dućanom' dobio dušu koju je odavno izgubio.

_______________________

Knjiga dojmova_ Iskazi i poruke posjetitelja Dućana metafora:

“Vaše stvari su sretne stvari. To je danas u umjetnosti rijetkost.” - Saša Bakarić, Lauba

“Dućan ni na nebu ni na zemlji. Gdje misliš kupio si, a ustvari si kupljen.” - Jasna Kovačević, Lauba

“Čestitam, ovdje je sve lijepo! Dolazit ću ove dane i dovodit ću prijatelje da to vide. Javite se poželite li kad što izložiti u Francuskoj čitaonici.” - Ina Pouant, Lauba

"Dućan nas je uvukao u metaforu smisla, života, topline, prijateljstva, duhovne raskalašenosti... Pronašli smo se ponovno u Ljudima." - Sonja i Rade Vojinović, Galerija Zuccato

"Svaki grad je na moru!" - Sabina Sabolović, Lauba

“Čaroban dućančić, nekako dobro nadrealan. Kao film koji te uvuče u nekakav drugi svemir za koji bi rado da je prvi.” - Igor Stanišljević, Lauba

"Za mene osobno je sve što je ikad napravljeno u radionici Petikat apsolutno genijalno. Danijel Žeželj je i jedan od autora koji su me najviše oblikovali kao osobu, a ovaj dućan je pravo otkriće, svemir za sebe." - Vlatko Ivandić, Sanjam knjige, Pula

"Kuraža bi tel i kupil si gan, kaj bi pokral metaforja dućan!" - Tomislav Pletenac, Lauba

“Communication - the essence of being. One love evolution in motion. Congratulation!” - Dr Alexandra Weber, Lauba

“Razmišljala sam o Vašem dućanu. Ima srednjovjekovnu dušu. Danas se trži samo novcima. Zaboravili smo da može i drugačije. I ja se pitam što da razmijenim s vama, a da nisu novci? To me rastužuje... Ali sjetit ću se! I onda ću vam doći opet.” - Marija Borovičkić, Lauba

"Najljepši izložak u dućanu meni je poglavlje iz albuma Transmisija, možda i najljepši pokazatelj usklađenosti i nadopunjavanja dvojice autora. Poželim i sama šetati Trešnjevkom s bocom Cockte u ruci. Hvala Vam za predivnih mjesec dana u Laubi, bilo mi je zadovoljstvo posjećivati Vas na Vašoj palubi, nadam se da ćemo se ponovo sresti." - Ivana Bertić, Lauba

"Iskustvo iznimno dragocjeno. Sretna sam što sam postala dio ove priče i još sretnija što to ne završava sa zatvaranjem dućana u Poreču. Veselim se svim letećim slonovima i elektronskim poštarima koji će stizati na moju adresu." - Sabina Oroshi, Galertija Zuccato

“Ja sam vas prepoznala kao nešto svoje u onoj knjizi-katalogu Becycled. Mislim da je to što radite iznimno kvalitetno i vrlo plemenito, i hvala vam na tome. I želim vam iskreno svu sreću, da ne izgorite kao onaj vaš lik u slikovnici, onaj koji je planuo, od kojega je umalo izgorio vaš dućan.” - Nives Kavurić Kurtović, telefonom

“Hvala puno! Priča-strip je prekrasna, a mogu se s junakom i identificirati bez po muke. Da, imam i ja jednu pjesmu koja završava stihom “na pusti otok ponijela bih metaforu”. - Olja Savičević Ivančević, mailom

"Jednom sam pročitao nešto ovakvo o metafori: metafora nije samo usporedba između dva predmeta, nego sugerira jedan novi treći koji je BEZIMEN i koji bi bez metaforičkog izraza ostao neiskazan. Da je ovakva formulacija točna, uvjerio sam se upravo u ovom dućanu. " - Davor Mindoljević, Lauba

“Priznajem da ste promijenili moje mišljenje o šopingu. Kupovanje u vašem dućanu bolje je nazvati međusobnim darivanjem. Hvala!” - Goran Zgrabljić, Lauba

"Ako ikad budete trebali 50 raspjevanih glasova, javite se na zbor@ffzg.hr" - Marta i Davor, Lauba

“Došli smo u Laubu pod teškim uvjetima, bili više-manje solo, a za kraj smo upali u najbolji wellness u koji smo ikada trebali upasti. Hvala vam od srca što postojite.” - Ema Bakran i prijatelj, Lauba

“Vi znate da radite vrhunsku stvar?” - Milan Rakovac, Sanjam knjige, Pula

 "Nek plovi ovaj brod i ljude odnosi. Dohvatit ćemo svako dobačeno uže." - Sven Medvešek, Lauba

"Mislim da sam već rekla, ali nije naodmet još jednom reći da mi je ovo bila izložba koja mi je najviše prirasla srcu, koju sam jedva čekala, a ispala je još bolja nego sam mislila." - Mirjana Jakušić, HDD Galerija

"Zaljubila sam se. Mogu li reći do viđenja stilskim figurama?" - nepotpisano, Lauba

 ------------------------------

Iz razgovora Hrvoja Pukšeca sa Stanislavom Habjanom u HDD Galeriji (za Pol ure kulture, HTV, 10/2012.):

- Otvorili ste Dućan u srcu grada. Koji je vaš stav i razmišljanje o tržištu umjetnina, odnosno o potrošačkom društvu uopće?

Ne razmišljam uopće o tržištu umjetnina. Ne razmišljam ni o tome koliko je ovo čime se bavim umjetnost ili nije. Zanima me općenita ljudska potreba da se ostavlja nematerijalni trag, potreba da se ostvari višak za koji nas nitko ne pita, da se kroz to nastojanje prepoznajemo i da se nekako - pa evo i nekom stilskom figurom ili izrazom - učini stvarnim nešto neopipljivo, nešto što nam sigurno ne donosi nikakvu materijalnu korist. Zašto to radimo? To je zanimljivo. I možemo li si međusobno to pojasniti neposrednom razmjenom tog ostvarenog viška... Time se bavi Dućan metafora.