Boris Greiner
2006
DV, boja, zvuk, 8 minuta
sudjeluju: Marko Ercegović, Kata Mijatović, Zoran Pavelić, Boris Greiner
kamera: Vlasta Žanić
scenarij, montaža, režija: Boris Greiner
Formativno se referirajući na neku od epizoda slavnog Jarmuchovog filmskog omnibusa «Coffee & Cigarettes» ovaj video pomalo podsjeća na domaću zadaću studenta treće godine novih medija na temu igrano/eksperimentalnog filma. Igrana je dimenzija riješena prisustvom tri osnovna dramaturška elementa: uvoda, zapleta i raspleta. Eksperimentalna proizlazi iz koncepta: film je autoreferencijalan – njegov sadržaj je njegov nastanak, jedino o čemu se u filmu radi jest on sam. Dojam obavljene domaće zadaće pojačava gotovo školsko precizna vizualna geometrija, svaki od tri dijela napravljen je u jednom kadru, a svaki je kadar potpuno simetričan. Nadalje, u sadržajnom je smislu, uključujući sva tri dijela, film također moguće podijeliti na pola - do odgovora na pitanje koje autor filma (istodobno i njegov glavni protagonist) sam sebi postavlja, dolazi u sredini drugog dijela. Taj odgovor, međutim, postaje jasan tek kada ga on na kraju trećeg dijela naglas i izgovori.
Simetrija je dodatno naglašena i uplivom slučaja: srednji dio kojeg autor, sada, posredstvom predgovora, proglašava dijelom u kojem dolazi do odgovora nastao je postupkom skrivene kamere (snimljeno s leđa), njegova sugovornica, naime, nije znala da ju se snima. Dočim su u prvom i trećem dijelu (snimljeno anfas) sugovornici bili svjesni kamere no nisu znali temu razgovora i na autorove su riječi mogli reagirati po svom izboru.
Tematika ovog uratka također formalno pripada domeni nekakvog naukovanja odnosno perioda postavljanja elementarnih pitanja: priznanjem o bezidejnosti započinje proces koji u konačnici proglašava tu bezidejnost nultom etapom. Dakle, izravno propitujući vlastiti autorski proces taj 'student treće godine' shvaća da je upravo apsurd tog procesa ono što ga zanima. A kvalifikaciju larpulartizma stavlja izvan snage upravo njenim postuliranjem, zaključujući kako umjetničko djelo nastaje zato što se umjetnik njime želi baviti.
S tim je u vezi i jedna od tipičnih značajki perioda kreativna sazrijevanja, a to je glorifikacija tzv. zatvorena kruga (česte no posve apsurdne fraze jer krug ne može biti drugačiji). Film, naime, ostavlja otvorenim trenutak nastanka ideje za samog sebe. Pozicionira točku u krug ali ne naznačuje njenu konkretnu lokaciju. (Iako, ona de facto i jest određena ali tek u digresiji, to jest na razini ovog teksta kao svojevrsnog meta prostora.)
U fazi postprodukcije (s obzirom na film, no nadalje istodobno i produbljujući mogućnosti tumačenja što ih spomenuti meta prostor predlaže), autor kao da mijenja svoju poziciju, onu studentsku zamjenjuje za mentorsku. Jer dok se student svojim radom obraća profesoru, profesor se svojim radom obraća javnosti. I dok student tehnički nedostatak – u srednjem dijelu zvuk je loš i ne razumije se tekst, opravdava okolnostima (sugovornica se ne bi spontano izrazila kad bi znala da ju se snima), profesor zna da u javnom prikazivanju takav izgovor ne prolazi i riješava to tako da filmu dodaje engleski titl. Naravno, pod krinkom nužnosti, predmnijevajući buduću publiku internacionalnom. Ostavljajući, međutim, poneke greške u tom titlu, nastoji prikriti svoj upliv.
