Tajni agent Gan Flint from Petikat on Vimeo.

(priča o filmu)

 HD, color, stereo, 84’

 uloge: Nina Violić, Ivanka Mazurkijević, Leon Lučev, Vilim Matula, Krešimir Mikić, Pjer Meničanin i Đorđe Jandrić

direktor fotografije: Boris Cvjetanović

druga kamera: Marko Ercegović

koreografija: Irma Omerzo

plesači: Sonja Pregrad, Pravdan Devlaković

autori glazbe: Ante Perković i Dinko Tomaš

tonski snimatelj: Ivan Zelić

scenografija: Hrvoje Đukez

oblikovanje zvuka: Ivan Zelić

scenarij, montaža, režija: Boris Greiner

produkcija: Petikat, 2013.

KONCEPT

Podnaslov filma – priča o filmu – ujedno je i konceptualni nazivnik koji spaja njegov sadržaj i formu. On se jednako odnosi prema mediju filma kao i prema konkretnom slučaju stavljajući ga u formu filma o filmu kojeg tek treba snimiti, na taj način propitujući i relativizirajući stvarnosnost i izmišljaj što potkrijepljuju i likovi:  autor scenarija, glavni i sporedni muški lik, redatelj, glavni ženski lik i naratori.

Filmski jezik kombinira igrane dijelove – performans probe kazališne predstave u kojoj glumci čitaju tekst i dokumentarne  dijelove - portret grada koji uključuje i neke konkretne događaje. 

Važan element igra i vrijeme u koje je radnja smještena: prije nego što je uopće i napisan konkretan scenarij, to je period u kojem se de facto dolazi do osnovne ideje za ovaj film.

KRATAK  SADRŽAJ

Autor scenarija u film uvodi glavnog lika koji zatim izmišlja sporednog. Ovaj ga nagovara na intimnu revoluciju predlažući mu filmsku avanturu i odmah ga suočava s redateljem.

Paralelno, glavni lik upoznaje ženu, s njom stupa u intiman odnos nakon kojeg se ona predstavlja prostitutkom u što glavni lik odbija povjerovati. Njihov kasniji susret dodatno ga ispunjava sumnjom u njen ispostavljeni identitet i on traži pravi razlog njena ‘lažnog’ predstavljanja. Njegova razmišljanja kao i psihološki portret poput komentatora iznose naratori očito upućeni skrovite dijelove njegova unutarnja bića.

U intezivnom dijalogu glavni lik i redatelj dolaze do riješenja za strukturu budućeg filma.

. . .

 "Pri gledanju, trebalo mi je vremena da se prepustim filmu, ali kako je odmicao tako sam mu se doista prepustio hvatajući njegovu osobitu "atmosferu": igru između izvještačenost i spontanosti, između prividne "meta-filmske", metodološke, distanciranosti i melankolične meditativnosti s fino isprepletenom ludičnošću, igrivošću - a ovo posljednje je povratno dalo ton cijelom filmu (barem u mojem doživljaju). 

Ono što me je u početku držalo u nelagodi i distanci jest stereotipna intonacija i glumačka šmira pri čitanju Vilima Matule, i mimičko-intonacijska šmira Leona Lučeva, polazna heterogenost koju su te izvještačenosti, činilo mi se, pojačavaju, plus oni pasusi tekstova u kojima se napregnutim metaforičkim konstrukcijama nastoji poetizirati čitani tekst. 

Ali kako je film odmicao, kako sam se privikavao na sustavne izvještačeno-čitateljske dijelove, a dobivao one spontane dokumentarističke snimke, popratnu glazbu, spontane glumačke situacije izvrsnog Mikića i Violić, pa one zafrkantske, "making-off" otklone,  tako mi se počelo činiti kako ovi komentatorski i narativni čitalački elementi, s varijantnim čitačima,  bivaju i koherencijskim činiteljem i podržavaju ton "zamišljenosti", "prebiranja po mislima", pridonoseći  dojmu nesamomistificirane meditativnosti koju su, inače, razvijali  oni dokumentarni, fini vizualni i glazbeni "atmosferski" pasaži; a "nesamomistifikaciju" su svemu tome davali i ovi "making-off", opušteni, dijelovi.

Sve u svemu, ovaj, zapravo vrlo osobit "strukturalistički film" uspio je planiranu heterogenost objediniti u koherentnu cjelinu, meni doživljajno djelotvornu.

Srdačno,

Hrvoje Turković”

/…/

Je li, dakle, posrijedi prevara, podvala, poluproizvod? Nipošto. Konačni oblik Tajnog agenta Gana Flinta osmišljen je, vjerujemo, upravo ovakvim kakav je podastrt pred nas, s namjerom da kroz medij filma razmjerno izravno prezentira razmišljanja o nekim aspektima naravi, smisla, svrhe, načina djelovanja i funkcioniranja sedme umjetnosti kojima se mahom, pismeno, bave teoretičari i filmolozi, a o kojima intimno ili u užem krugu srodnih duša zacijelo promišlja većina, ako ne i svaki filmski autor. S time da je ovdje manje riječ o domišljenim zaključcima, a više o esejističkom meandriranju koje uglavnom postavlja pitanja i ne daje odgovore. Ali može djelovati itekako poticajno, osobito u smislu ukazivanja na opasnost od sterilnog ukalupljivanja u općeprihvaćena pravila koja, dakako, imaju svoje opravdane razloge postojanja, no što ipak ne znači da ih vazda treba slijepo slijediti.

Dovoljno razumljivo i komunikativno ostvarenje može se, kako pokazuju brojni filmovi, među inima i  Tajni agent Gan Flint o kojem je sada riječ, ostvariti i s više povjerenja u vlastitu intuiciju negoli u normativnu logiku. Osobito nakon što su norma i tradicija već čvrsto uspostavljeni, a što je u području kinematografije učinjeno prije više od pola stoljeća.

/…/

J. Heidl, 3. program hrvatskog radija