Papirnati podmetač što se često koristi umjesto stoljnjaka, u restoranu “Mali bar” dobiva još jednu ulogu: postaje edukativno zabavno, informativno filozofsko, temeljno gastronomsko glasilo u formi jednostraničnih novina čiji tempo izlazaka nije fiksno određen, a uredništo potpisuju Ana Ugarković i Boris Greiner.
Izbor iz dosadašnjih izdanja:
Jednog sunčanog i vrućeg lipanjskog prijepodneva izašla krava Betty u svoju uobičajenu šetnju. Tumarajući brežuljkastim pejzažem sluša kako bilje dahće snažnim zelenilom, sjeća se kako su vojske nabujalih i pohlepnih kopriva jutros proždirale cvjetne kulture, upadale u vrtove i obrastale nebranjene zidove kuća. Zeleni živi pijesak, pomisli, ali toj hordi naoružanoj noćnom vlagom sada jarkožuti rafali arsenale pretvaraju u paru. Gori bilje pod dodirom sunca, požar lisnatih ravni vonja oštro, livadski, divlje.
Vođena mirisom Betty zatvara oči i prepušta se, leluja tratinom znajući da će ju njena najdraža užina (uskolisne veprine, šumske sirištare i lovorasti likovci) sama dovesti do sebe.
Već posve očarana olfaktornim doživljajem, prije negoli će zagnjuriti glavu u zamaman zalogaj, Betty otvori oči i digne pogled želeći nebesima zahvaliti na milosti, no umjesto plavetnila ispred sebe ugleda razgranatu krošnju velike trešnje i gore na grani svoju prijateljicu kravu Molly.
- Pa što to radiš, pobogu, na trešnji?, iznenađeno upita Betty.
- Jedem višnje, smireno će Molly.
- Nisi normalna, odakle ti tu višnje?...
- Ja ponijela.
(iz narodne predaje, podmetač broj 1)
. . .
Sezonski pristup kuhanju prisiljava kuhare da iskušavaju razne recepte i upotrebljavaju namirnice na razne načine, jer bi nam dosadile ako bismo ih uvijek služili na isti način.
Kroz moju očaranost namirnicama naučila sam da je prepoznavanje i njegovanje njihove zrelosti osnova mog pristupa kuhanju. Sjajno kuhanje zahtijeva puno vještine, ali se temelji na dvjema osnovnim sposobnostima: promatranju namirnice i instinktivnom djelovanju u skladu s time u kuhinji. To je posve suprotno konceptu da su za dobro kuhanje potrebni sjajni recepti, spajanje nespojivog i razne novotarije koncipirane tako da budu “drukčije”.
(Ana Ugarković, podmetač broj 2)
. . .
Najsvojstvenije je obilježje enigme da očekivanje tajne što ga ona svaki put pobuđuje biva neizbježno iznevjereno jer rješenje se sastoji upravo u tome da se pokaže kako je postojao samo privid enigme.
Da enigme nema, da niti enigma ne uspijeva zahvatiti bitak, koji je istodobno savršeno manifestan i apsolutno nekaziv, to je, sada, prava enigma, pred kojom ljudski um ostaje skamenjen.
Pod utiskom Agambenova tumačenja Wittgensteinove pozicije odvija se razmatranje prvotne zagonetke. Enigma života nezaobilazan je element u iščitavanju značenja. No, spominje se tek usput, preneseno u svijet ontoloških pitanja, zaključak je da je to pitanje samo privid pitanja. Tek arena za argumentaciju, podij za mentalnu gimnastiku, ring u kojem ne pobjeđuje istina, aplauze donose domišljatost i retorika suparnika.
Pritom je važno imati na umu da nikad ništa nije isto. Iako često itekako podsjeća. Kao dva Lebnitzova lista na jednom drvetu. Drvetu spoznaje, naravno. Pa tako i ne postoji ništa sasvim drugačije. Iako je neizbježno postaviti okvire. Kao što dvije točke na pravcu oblikuju dužinu, tako kratkom treba dugi, velikom mali, glasnome tih. Središnjeg određuju vanjski, bitnog nevažni, posebnog obični. Ljudi, dani, događaji. Kad se gleda sa strane, naravno. Jer koji bi dan, čovjek ili događaj sebe smatrao nevažnim? Utorak, četvrtak, činovnik na šalteru, čekanje na stanici?
U situaciji prenesenog i stvarnog svijeta, na pitanje što je čemu privid, i četvrtak i činovnik nude svoj odgovor. Četvrtak će nestajati u izmaglici neizrecivo nedorečenog prostora gdje svaka pojavnost neprestano mijenja oblik u skladu s neuhvatljivim razlozima što ih uvjetuje raspoloženje činovnika koji ga promatra i definira, a širini svog horizonta zahvaljuje što je moguće neodređeniji, a ipak negdje, u dalekim sferama konkretan odgovor koji se opet prostire između krajnosti, približava im se, ali ih nikad ne dodiruje; činovnika, međutim, nužnog, jer o njemu, oko njega i zbog njega dotična nedefiniranost u osnovi i postoji.
Činovnik je egzaktniji, četvrtak koristi na vrlo određeni način, uopće se ne obazirući na privid identičnosti, samim njegovim prolaskom razlučen je trenutni od nadolazećeg. Pod težinom koraka, naime, privid gubi smisao, jaje puca, oblutak ne.
To sve odgovara, samo ipak, što je bilo prvo? Forma ili sadržaj? Kokoš ili jaje? Ukoliko sve počinje od kokoši, u kockastom poretku mjestašce ponavlja kuharevu istinu. U suprotnom slučaju gafu razvučenosti pristupa sezonsko izvršenje. Na šahovskoj ploči egal situacija. Franz Liszt je potpuno opčinjen Paganinijevim koncertom. Zaključuje kako …dosad o umjetnosti nije baš ništa shvaćao. Danas je sasvim novi čovjek. U bijedi i bespomoćnosti ako treba, ali živjeti samo za stvaralaštvo. I ne dozvoliti sebi nikakvog nastupa, sve dok tehničko savršenstvo ne zajamči potpuno ostvarenje sazrelih ideja.
U crnobijelom svijetu zaključak je slijedeći: pitanje je simbol.
Odgovor je forma.
(Boris Greiner, podmetač broj 3)
