PJESAKOV GAMBIT from Petikat on Vimeo.
PJEŠAKOV GAMBIT
Eksperimentalni film, HD, color, stereo, 45’
Uloge: Antonela Lovrić, Antun Matijašec, Dominik Sabljak, Ema Dumadžić, Fabijan Zidić, Jeronim Jandrić, Kristijan Žganjer, Luana Dizdarević, Marijana Jurić, Marta Kovačević i Vilim Šimunić
Direktor fotografije: Boris Cvjetanović
Glazba: Dubravko Ivaniš
Crteži: Sven Klobučar
Zvuk: Ivan Zelić
Scenarij, montaža i režija: Boris Greiner
Film je nastao u suradnji s Kulturnim centrom Peščenica I Knjižnicom Silvija Strahimira Kranjčevića.
Koprodukcija: Udruga za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja
Produkcija: Petikat, 2014.
Eksperimentalni film ‘Pješakov gambit’ u svojoj formi kompilira dokumentarne snimke, 3d animaciju, igrane dijelove i arhivski materijal. Temelji se na istoimenoj knjizi (objavljenoj 2003.) koja kroz lik urara koji se proziva vremenologom iz zanatsko/filozofske perspektive problematizira fenomen vremena konkretno ispraćujući 1999. godinu koju doživljava kao završetak jedne epohe. S obzirom da se ta urarska radiona nalazi na tržnici Volovčica to je ujedno i portret istoimenog kvarta.
Sve likove (u igranim dijelovima) glume djeca rođena te 1999. koja pohađaju školu u tom kvartu. To se realiziralo u okviru filmske radionice i ta je dimenzija na neki način poslužila kao simbolična poveznica ‘prošle’ i ‘sadašnje’ epohe.
Situacija u kojoj djeca igraju role odraslih naglasila je drugačiju 'vizuru' doživljaja stvarnosti i na plastičan način predstavila doživljaj odraslih ne kao jedinog nego tek kao jednog od mogućih. S druge strane, djeca su dobila konkretan uvid u proces proizvodnje filma koji je njihovim 'zaigranim' sudjelovanjem bio demistificiran.
Niz njihovih performansa (oni ne ‘glume’ nego tek izgovaraju misli i replike koje ne pripadaju dječjem svijetu, s obzirom na kontekst, proizvelo je pomalo apsurdan dojam) tek je manji dio filma. Vizualna ilustracija teksta, ostvarena kroz druge forme (dokumentom, 3d animacijom i arhivskim materijalima), predstavlja metafizički prostor što ga samozvani vremenolog, odnosno popravljač vremena, odnosno satova (a zapravo pisac) proizvodi u trenucima dokolice (jer je pravog urarskog posla već jako malo). Taj je poetsko filozofski prostor neprestano prekidan upadima realnosti.
Upravo situacija da takvog posla gotovo da i nema proizlazi iz činjenice da se mehanički satovi već odavno ne proizvode što na neki način sugerira da, simbolično gledajući, u novoj epohi nema više ni vremena. Odnosno nema više mjerenja vremena koje i jest nastalo po uzoru na sveopću svemirsku vrtnju i cikluse što u našim svijestima karakterizira onaj famozni tik-tak (zvučna slika dodira ankera i nemirnice u neprestanoj vrtnji što zaokružuje cikluse). To mehaničko doba kojem urar po definiciji pripada je svršeno. Jer sada, u elektronskom dobu, u baterijskim satovima više nema takvog dodira kao niti vječnog plesa ankera i nemirnice a ono što se čuje je samo tik-tik-tik-tik-tik...
Naslovni termin - Pješakov gambit – preuzet je iz šahovskog svijeta (gambit – otvaranje, početak partije), no kao takav tamo uopće ne postoji. U ovom kontekstu taj termin simbolično označava poziv na grupiranje ‘običnih’ figura (i bijelih i crnih piona) s obzirom na one ‘ključne’ (kralja, kraljicu, kulu, lovca i skakača) u želji da na tabli ostanu što duže. To zajedništvo, odnosno ‘ustanak’ piona u konačnici filma je i eksplicite prikazano sučeljavanjem slavnog ruskog pisca Andreja Bjelog koji izlazi dva koraka naprijed između polica knjižnice i urara koji oblači crni kaput i čini dva koraka naprijed na šahovskom podu svoje urarske radione.
