KAPUTI

Jednog ljetnog jutra u susjedstvu razapeli konop između trešnje i bora. Objesili vješalice, na njima se postrojeni sunčaju zimski kaputi. Možda im je malo vruće, ispod debele tkanine, uglavnom tamni, podstavljeni, spuštenih rukava, podignutih ovratnika. Možda se čude, kao kad bi kockare prošetali u podne, gledaju uokolo, ptice cvrkuću, polja žuta, drveće zeleno, jest lijepo nema što, samo što radimo ovdje, odmaranje pod lipom poslijepodne nije hazarderska situacija.

I laste se čude kaputima, neobično odebljali likovi. Od njih dopire čudan miris, mušice i komarci u širokom ih luku zaobilaze, leptiri se dive: elegantna gospoda.

Suncobrani zinuli, što se događa, tek su nas otvorili. I orah s druge strane plota preplašeno zvjera, plodovi su još u zelenoj manduri. Nemaj straha, tješi ga marelica, orahovica ili orehnjača, sve je dobro.

Zimske se gume vrpolje u garaži, možda i nas izvedu u šetnju. Džonovi na bakandžama viču: i nas i nas, kakav je to život, ili bljuzga ili poledica, gumeni kao i japanke, idemo i  mi na plažu!

Raskopčani se kaputi ljuljuškaju na povjetarcu. Puštaju da vrućina uđe u sve pore, da sunce spali sve prosince i sve siječnje. Da osuši vlagu i napuni džepove. Da udahnu duboko parfem srpnja i zapamte misao na zrelo žito kolovoza.

Lebde iznad trave olujnici na ljetovanju.

Između starih balonera, krombija i bundi sunča se i jedna jakna. Sakuplja stupnjeve za svog nosača, visokog i snažne građe. Iako zna da njemu nikad nije hladno, mlada krv i minus podnosi odlično.

Drevni ju krombi potajice promatra, vidio je svašta, proživio život dug, naučio sačuvati toplinu - težak, starog štofa.

Već se odavno s malom zebnjom nakon kratka ljetovanja vraća u ormar, tko zna hoće li ga opet obući u jesen. Naučio je o životu ljudi, shvatio da postoji sustav koji ima čvrsta pravila. Da je vrijeme pohlepan igrač koji uvijek dobiva bez da ikad vara,  da je zdenac uvijek žedan, neprestano se prazni klepsidra. Stoga uživa u svakom trenutku, u svakoj travci, ptičici i listu, u oblačku usred plavog, a ponajviše u jakni što znatiželjno ispred njega zijeva. Krugovi su karike u lancu, pragovi što nose prugu, prvi je preblizu, onome iza se predaje štafeta. Ponosan je krombi, dočekao je njen solidan volumen, neprobojna i svemoćna, posve spremna za ono što ju čeka, novo će ponovo zamijeniti staro.

Iz unutarnjeg džepa vadi lulu, otpuhuje dok pregledava otežale stabljike paprika i pomidora.

Kad se sunce spusti iza brda, on će spremiti lulu pa ispunjen i smiren čekati da ga vrate na mjesto, da nastavi ljetni san.

Jaknu trest će nesanica, nestrpljenje. Kad će više hladno, dajte mrazovi, navalite vjetri. Na bistar smrznut zrak, na kaljuže, na vrh! Provaliti sive bedeme novembra, prkositi bijelim jurišima januara, dokrajčiti februare. Svijetliti u magli, zagrijati autobusne stanice i stajanje na uglu. Džepova ispunjenih mladim rukama, prošle ih je zime bilo više od dvije.

Stajati na uglu, maštat će jakna već u prvom drijemu, stavljajući rukave u džepove, sjećajući se toplih isprepletenih prstiju. Potonula u taj živi san ne primijeti u džepu zgužvani komadić papira. A i da je bila budna ne bi znala što je, jer ne zna abecedu a i ne može razumijeti riječi: ako je to sve, ne da mi se više.

Topla je noć zavladala gradom. Svjetlima smanjila brzinu i zaustavila promet. Do rastopljenih ulica iz udaljenih križanja dopiru odjeci razlivenih sirena. Tope se i zidovi, nestaje ruba, iz pepeljare se diže plavičasti dim, lelujava putanja slika i parola. U mraku ormara i posvemašnjoj tišini ošamućeni vrućinom miruju zimski kaputi. Jedan za drugim nestaju vagoni ljetne kompozicije poput minulih priviđenja… sok iz glavice maka?... sve dok prizori s tog kratkog, uzavrela gostovanja ne ustupe mjesto hibernaciji bez snova. Nitko ne kuca na prozor ili vrata praznoga svemira zato što nema niti prozora niti vratiju, ne vidi se dolazak i ne čuje odlazak. Tek se jedan san odupire ništavilu u ormaru i poput usamljene, nepokorene planete vijuga beživotnim prostranstvom. Mota se ispod skuteva, zavlači u rukave, zaviruje pod revere tih nepomičnih spodoba i naposlijetku odlazi, istim putem kao i vagoni. Ali dalje, dalje, još mnogo nekamo dalje, jer tko zna zašto, ali sve ovo ovdje nije bilo dosta.