HDD, Zagreb, 17.10. - 6.11. 2012.

Od 1 do 5: Jedna lijepa i ugodna podjela domaćinstva s Mirjanom Jakušić i Markom Golubom, dva krasna teksta - Ivane Mance i Petre Fabro, tri tjedna plovidbe u srcu grada, četiri događaja na koje su Petikat i HDD zajedno pozivali goste i pet kao ocjena doživljaja - zato jer ne postoji veća.

Iz e-mail prepiske Marka Goluba sa Stanislavom Habjanom uoči otvorenja izložbe:

Jesu su Petikatovi produkti ujedno i artefakti jednog svjetonazora? I kako bi ga tada opisao?

Ako i jesu, a možda bi i trebali biti nakon toliko godina, mislim da nije na nama da ih kao takve tumačimo. A kako bih sam opisao taj svjetonazor... ima u Dućanu metafora jedan dječji crtani roman pod naslovom 'Detektivska priča', autorice Klasje Habjan u dobi od svojih devet godina. To je mali album crvenih korica kojega sam stavio u poseban okvir, rastvorenog na prizoru u kojemu jednooki gusar s mačem prijeti dječaku govoreći: 'Ti ćeš biti gusar ili ćeš biti hrana ribama!'. Na što taj dječak, vidljivo sretan, mirno odgovara: 'Nikad neću biti gusar.' Istina je da jako volim tu stranicu i da je rado vidim kao manifest naše radionice.

Koji je hijerarhijski i značenjski odnos između izloženih multipla, unikatnih i pronađenih predmeta u kolekciji Dućana metafora?

Postoji neka vrijednosna razlika između artikala napravljenih u određenom broju i tzv. neponovljivosti, ali je nedosljedna, i još između tih kategorija stalno izranjaju prijelazni oblici. Istina je da dosta toga u ambijentu nije za razmjenu, uloga je tih detalja pojasniti veze između onih ostalih ili dodatno oslikati svjetonazor ili ukrasiti prostor ili su ovdje samo zato da bi se tankoćutni autor osjećao sigurnijim. Ali i taj se odnos stalno mijenja kao što se mijenjaju i pogledi na stvari koje smo doveli u vezu prekjučer navečer, a sada je već jutro i sve jedva čeka biti složeno u još bolji odnos. Imao sam priliku u Galeriji Zuccato pogledati ubrzanu snimku svog dnevnog kretanja u prostoru dućana, zgodan kadar iz gornjeg kuta odakle video nadzor hvata sve što se miče. Apsurdni nijemi film chaplinovskog tipa u kojem neki tip s visokom kapom u sumanutom vrzmanju izvrti kilometre unutar iste prostorije, stalno nešto raznoseći i dotjerujući, povremeno malo s ljudima izgestikulira, natoči vino ili promijeni glazbu, ali čim se oni okrenu trka se nastavlja i mislim da ću posuditi od Joška Jureškina onaj trkački mjerač, živo me zanima o kojoj se ustvari kilometraži radi.

Koliku i kakvu ulogu imaju književnost i muzika u onome što Petikat radi? Dakako, ne mislim na knjige i muziku koju sami radite ili se događa kroz različite aktivnosti i projekte sudionika, nego baš na čitanje i slušanje glazbe.

Dućanu metafora glazba je srce. Još prije od vizualnog i literarnog ona odredi prostor kao intimni, da mu boju i toplinu. U glazbu se ulazi kad se ulazi u Dućan, ili bolje reći u pjesmu jer se radi o glasu i riječima koliko i o glazbi, na taj je način i to literatura. A naravno da su to stvari koje nam se i inače vrte pod krovom ili na kotačima, samo je izbor u pitanju. Postoje pjesme koje više od drugih otvaraju čula za riječ i sliku, kao što ima i krasne glazbe uz koju nemaš šanse nešto pročitati. Meni osobno kod svakog rada glazba odgovara osim kod pisanja, ta vrsta koncentracije traži tišinu. A najvažnije je ustvari čitanje, ali ne novina naravno. Knjige su ključ za ostat pri sebi, a onda nešto i dati od sebe.

__________________________

Iz Knjige dojmova:

Mislim da sam već rekla, ali nije naodmet još jednom reći da mi je ovo bila izložba koja mi je najviše prirasla srcu, koju sam jedva čekala, a ispala je još bolja nego sam mislila. - Mirjana Jakušić

___________________________

Iz teksta Marka Goluba za katalog izložbe:

Dućan metafora nije konvencionalna izložba i ne da se jednoznačno odrediti, ali nije pogrešno prepoznati ga i kao umjetničku instalaciju, ostvarenu fikciju iz izložene slikovnice, dizajnerski dućan, nakladničku knjižaru, kabinet čuda, muzejsku kolekciju, putujuću scenografiju, dnevni boravak ili prostor za igru. Izloženi predmeti predstavljaju presjek recentne produkcije Stanislava Habjana i Danijela Žeželja, no zajedno čine i poetično okruženje u kojem se događa interakcija između autora i publike, te u kojem se predmeti sami, kroz komunikaciju i razmjenu, značenjski transformiraju novim pričama. / ... /

Autori koji stoje iza Dućana metafora nikad nisu bili dio mainstreama hrvatskog dizajna, pa ni umjetnosti, ovisno o tome u koji ih se kontekst pokušavalo smjestiti. Na jednoj razini, razlog za to je ista vizualna i konceptualna upečatljivost koja njihove radove čini prepoznatljivima - riječ je o izrazito jakim autorskim osobnostima čiji su radovi produžetak njih samih do te mjere da ih je nemoguće razdvojiti, zbog čega djeluju distancirano od svake priče izuzev njihove vlastite. No oni se ne upisuju u artefakte (dizajnerske ili ne) koje proizvode iz taštine ili pretjerane samouvjerenosti, nego iz nekog čudnog oblika odgovornosti prema onome što ostavljaju iza sebe. Njihov pristup, naime, nije partikularan i ne djeluje od projekta do projekta već se događa kao trajni proces transformacije vlastitog svakodnevnog okruženja, u što pripadaju ne samo stvari iz dnevnog boravka, nego i najdiskretnija komunikacijska gesta, poslovni ili prijateljski odnos i bilo koji oblik razmjene. Vjerujem da, na razini odnosa klijent – dizajner, raditi s Habjanom i Žeželjem znači pristati na uzajamnost, povjerenje i ravnopravno presijecanje vaše i njihove priče, vašeg i njihovog svijeta. Serijski predmeti ponuđeni u Dućanu metafora, poput bilježnica iz biblioteke Rewritable Classics, nisu samo dosjetka u kojoj fiktivna naslovnica s imenom nekog književnog klasika kupljeni blok za pisanje čini drukčijim, otkačenijim i time poželjnijim od drugih. Oni su funkcionalni predmeti u kojima je sadržana zamisao "ponovnog ispisivanja klasika", toliko nemoguća i apsurdna da tijek misli vlasnika predmeta na trenutak izmakne iz ležišta i možda stimulira neku novu ideju. S druge strane, različiti nađeni objekti koje Petikat redizajnira, reinterpretira i ponekad im daje nove funkcije (brodovi-pjesme, paravan-kruna, nekolicina objekata pretvorenih u satove npr.), posljedica su afirmativnog, tankoćutnog i aktivnog odnosa prema životu i svakodnevici. Oni napola fikcionaliziraju stvarnost, zapravo je čineći intenzivnijom, stvarnijom i u nekim naizgled nevažnim segmentima – važnijom. Svaki dobar dizajn čini isto to. Prije nekoliko mjeseci u jednom intervjuu britanski kritičar dizajna Rick Poynor osvrnuo se na to kako je kapitalizam istisnuo s vidika senzibilitet za začudno, zagonetno i neobjašnjivo, odnosno za one kvalitete "koje nam daju spoznaje o izuzetnoj naravi naših života". Potom je zaključio kako ga zanima "dizajn koji predstavlja kompleksniji, nijansiraniji te u konačnici stimulativniji pogled na svijet". Za ovo nema formule, sigurne procedure ni standarda, ali Petikat otprilike odgovara opisu.

__________________

Iz teksta Petre Fabro, Bilo je to kao nešto moje, samo savršeno, Kulturpunkt, 11/2012.

Vlastita izdanja autori često predstavljaju performansima, nastupima uživo koji sjedinjuju likovnost, glazbu i književnost. U sklopu priče Dućana metafora Habjan je izgradio vlastiti lik temeljen na kadru iz slikovnice, prepoznatljiv po vilenjačkoj kapi spiralna uvoja. Lik ponekad iskoči iz fikcije i, recimo, zapleše uz obalu mora pa nastane fotografija koju snimi njegova kći i koja, uz crtež Danijela Žeželja, postaje glavni vizual kataloga. Cijela je povijest autora i radionice Petikat utkana i u Dućan metafora.

Ambijent je usidren u Boškovićevoj 18. Posjetitelju se nudi mogućnost samostalnog otkrivanja kako gore spomenutu povijest čitati. I domaćin prostora rado provodi znatiželjnike tim vremeplovom u kojem se budućnost događa upravo sada. Priča se neposredno nadograđuje, postajući novom kojoj posjetitelj i nesvjesno doprinosi. Na raspolaganju je i knjiga dojmova, ukoliko mu što padne na pamet napisati. Jedan takav zapis glasi: "Vaše su stvari sretne stvari. To je danas u umjetnosti rijetkost", drugi kaže: "Hvala, prepoznali smo se ponovo u Ljudima." Poruke prikupljene na dosadašnja tri sidrišta palube metafora (Pula, Lauba, Poreč) utkane su u aktualan katalog izložbe u HDD-u te uz kratak tekst kustosa Marka Goluba nude uvid u projekt i djelatnost autora i radionice Petikat. Koja je očito, bez obzira na vrlo različitu dob posjetitelja i prijatelja, istinsko i neosvojivo dječje igralište. Voli se dječje pismo, igra, bicikli, more, psi, biljke... I autori su još uvijek djeca, snažna i glasna djeca, etična u smislu odgovorna prema tragu kojega ostavljaju. Igrom slova etika je utkana i u sam naziv P-etika-t.

____________________

Iz teksta Ivane Mance, Metafora subjektivne slobode, Kvartal 1/2013:

Ukoliko svaki životni i radni prostor odražava onog koji u njemu živi i radi, u ovom je slučaju također tako, samo u neizmjerno većoj, intenzivnijoj mjeri. Stanislavov stav prema vlastitoj radnoj i životnoj okolini, naime, izrazito je aktivan (unekoliko na način koji se nekada razumijevao pod pojmom Gesamtkunstwerka). Osim pisanjem ili grafičkim oblikovanjem u užem smislu, autor vlastiti imaginarij artikulira konstantno dizajnirajući upravo svoj radni i životni okoliš, sustavno ga poetizirajući u svakom njegovom funkcionalnom aspektu. To, ukratko, znači da vino nije (samo) vino, svijeće svijeće, a knjige knjige, već značenjski elementi jednog fikcionalnog sustava o kojem će nešto kasnije biti više riječi, a koji podjednako udomljuje i već spomenutu dizajnersku i knjižnu produkciju, kao i različite unikatne predmete i instalacije, većinom nastale aranžiranjem različitog sekundarnog tj. otpadnog materijala koji Habjan pasionirano skuplja po ropotarnicama i prisvaja u funkciji vlastite poetske poruke. Osim što je ujedno i naslov recentne knjige nastale u suradnji s Danijelom Žeželjom, sintagma „dućan metafora“ se može tako primijeniti na ambijent u cjelini, objašnjavajući zapravo poetičko načelo Habjanova umjetničkog pristupa općenito. Najjednostavnije rečeno, Stanislav Habjan koristi svijet stvari kao riječi, i to u prenesenom značenju; izmiještajući ih iz njihovog uporabnog, izvornog konteksta, Habjan predmete najrazličitijeg podrijetla združuje i kôdira tako da postaju dijelovi, na prvi pogled nesagledive, ali intuitivno jedinstvene naracije. Kako značenje, međutim, nije baš stabilan fenomen, pa riječi često padaju iz vlastitih metaforičkih visina u realnost svoga, uglavnom neprikladnog susjedstva, i Habjanove se metafore zapravo nalaze u neprestanom stanju pustolovnog kretanja; jednom ponuđene u dućanu, rado pronalaze privremena utočišta u anonimnim životopisima ljudi koji u dućan ulaze. Niti jedan element Habjanovog sistema, dakle, u konačnici nije fiksan; pojavljujući se u različitim kombinacijama i konstelacijama, traži nova značenjska sidrišta, otvarajući put interaktivnom razumijevanju umjetničkog rada. Na izložbi se stoga, pored svega spomenutog, nalaze i predmeti u kategoriji alata iz umjetničke radionice Petikat: različite pisaljke i risaljke, ili pak pečati s ex librisima i druga autorska pomagala koja ovom prilikom i posjetitelji mogu slobodno primijeniti. Ako se svi ti rekviziti iz dućana metafora ipak trebaju pročitati kao jedinstvena alegorija, onda bi to bila upravo alegorija neprestanog putovanja, posredovanja stvari i njihova smisla. Tome u prilog govori i centralna instalacija na izložbi: stvari, knjige i druga galantna roba ponuđena na prodaju izložene su, naime, na platformi koja imitira brodsku palubu s jarbolima. Merkurijansko posredovanje kao centralnu alegorijsku temu umjetničke radionice Petikat, dakako, podržava i svugdje prisutna, za autore prepoznatljiva ikonografija pošte i pisane komunikacije: kuverte, pečati, marke, poštari, bicikli, ptice, boce, plovila, sve što se kreće na ekološki prihvatljiv pogon, nosi cargo i spaja udaljene strane svijeta. /.../

______________________

Iz razgovora Hrvoja Pukšeca sa Stanislavom Habjanom u HDD Galeriji (za Pol ure kulture, HTV, 10/2012.):

Otvorili ste Dućan u srcu grada. Koji je vaš stav i razmišljanje o tržištu umjetnina, odnosno o potrošačkom društvu uopće?

Ne razmišljam uopće o tržištu umjetnina. Ne razmišljam ni o tome koliko je ovo čime se bavimo umjetnost ili nije. Zanima me općenita ljudska potreba da se ostavlja nematerijalni trag, potreba da se ostvari višak za koji nas nitko ne pita, da se kroz to nastojanje prepoznajemo i da se nekako - pa evo i nekom stilskom figurom ili izrazom - učini stvarnim nešto neopipljivo, nešto što nam sigurno ne donosi nikakvu materijalnu korist. Zašto to radimo? To je zanimljivo. I možemo li si međusobno to pojasniti neposrednom razmjenom tog ostvarenog viška... Time se bavi Dućan metafora .