Zagreb, Galerija Forum, 15.12.2014.-17.1.2015.
Izložba Stanislava Habjana. Autorska biografija predstavljena dijalozima koji su i oblik pripovijedanja i tema izložbe, a i njen smisao. Ambijent za čitanje, gledanje, slušanje, osjećanje, razgovor.
A dnevnik dijaloga na ovome mjestu započinje voditelj programa Galerije Forum Antun Maračić, dijelom svoga teksta korištenom na pozivnici:
Jedina konstanta u strukturi Habjanovih 'proizvoda' jest određena nematerijalna supstanca, nešto neuhvatljivo i neobjašnjivo, nedokazivo, ali opet izvjesno: osjećamo to i negdje se, mi publika, sami i međusobno, pronalazimo, i u tom osjećaju združujemo. Zadobivamo slične osmjehe, sličan pokret, doživljavamo slične aha!-efekte i dalje se onda vladamo na temelju Stanislavovim impulsom ustanovljenih zajedničkih nazivnika; na temelju povjerenja i uvjerljivosti, unatoč maglenih spojeva, lišenih administrativnih medijskih i stilskih odrednica i pečata, koji bi doduše uspostavili granice i omogućili lagodnu konzumaciju bez misli, ali i redukciju uzbuđenja. Ne možemo dakle faktički poopćiti strukturne elemente uvijek drugačijih manifestacija Habjanovih solilokvija... Hm, solilokvija? Ali on inzistira na dijalozima! To je i naslov ove izložbe/događanja: Dijalozi.
__________________
Krasan i točan tekstić Maračića.
- Vesna Arsovski, e-mail, 15.12.
_____________________
...pst, reći ću ti, Maračiću, tiho, da ne čuje nitko: ljubav, ljubav se to zove...
- Ana Janjatović Zorica, e-mail, 15.12.
____________________
Iz rubrike Osoba tjedna, iz teksta Pavice Knezović Belan, Jutarnji list, 20.12.:
On je onaj pravi, originalni poštar lakog sna. Bio je fatalna gradska umjetnička figura još krajem 80-tih. Njegova zbirka pripovjedaka 'Nemoguća varijanta' bila je izvor divljih snova mnogima od nas. Ako ste se ikad pitali tko je onaj 'čuvar vremena i jahač mokrih valova', koji ordinira samo onda kada je Mjesec ko plavi grejpfrut iz pjesme Pipsa - u Galeriji Forum vas čeka odgovor.
Tijekom mjesec dana trajanja svoje izložbe 'Dijalozi' Stanislav Habjan će biti u galeriji, otvoren za dijalog sa svim posjetiteljima. Izložba je nevjerojatno detaljno elaborirana, na dva kata prostiru se minuciozno izvedeni objekti, a svakoj sitnici je poklonjena maksimalna pozornost. Habjan je, izgleda, ovdje u potpunosti izložio svoj svijet, kako onaj stvarni, tako i onaj izmaštani. Svakoga tko slučajno ili namjerno u ovih mjesec dana uđe u Galeriju Forum izložba će se dojmiti. Habjan ne bježi od vlastitih emocija i ništa manje očekivanja nema ni od posjetitelja svoje izložbe.
____________________
Iz članka Ane Lendvaj, Večernji list, 5. siječnja 2015:
Neki od nas nikada nisu prestali vjerovati da će čarobnjakova lađa kad-tad doći po nas, jer nam je to čvrsto obećao mornar iz očaravajuće proze 'Crvena jedra' ruskog pisca Aleksandra Grina. "Ako ti je rečeno, znači da je istina", kaže mornar. Znači da će doći. I doista, čarobnjakova je lađa došla po nas u zagrebačku Galeriju Forum gdje nas dočekuju 'Dijalozi' Stanislava Habjana, posebne osobe na hrvatskoj umjetničkoj sceni. Habjan je pisac proze pjesničkog naboja, ali tipične multimedijske svijesti koja umjetnički simultano djeluje iz književnog, stripovskog i dizajnerskog polja. To pak djelo intenzivno djeluje na nas i tekstom i slikom i predmetima koje spaja u cjelinu, a koji grade njegov identitet koliko i naš ako smo na istoj valnoj dužini. Izložba 'Dijalozi' ističe autorovu potrebu za interakcijom s publikom, ali i medijima kojima se služi u gradnji svoje izložbe, a služi se i fotografijom i grafičkim dizajnom i performansom. Habjan se naime u galeriji stavlja publici na raspolaganje, on je tu od jutra do mraka, otvoren za razgovore svih (umjetničkih) vrsta, za dijalog i za igru. Potrebni su mu ti razgovori. Potrebni su i nama. A lako se upuštamo u njih jer Habjan je uredio ambijent tako da se i on i mi osjećamo kao kod kuće.
__________________
Iz teksta Dijalozi Stanislava Habjana Josipe Bubaš, Triptih, Treći program, Hrvatski radio, 20. siječnja 2015.:
Tkanjem svojih imaginarnih, stvarnih i nemogućih dijaloga umjetnik integrira publiku u svoj svijet, otvarajući prostor razmjene, a razgovor se nastavlja, odmotava i rezonira i nakon izlaska iz galerije. Harmonizacija unutar razmjene, obrati unutar spajanja nespojivog, osjećaj izmicanja za koji intuitivno znamo da negdje dotiče neku vrlo točnu nijansu istinitog… U Habjanovim radovima vidljiva je vjera u preokret, u metaforu. Preskočiti stvarnost, izokrenuti je, dovesti je do njezinog poetskog vrhunca i time je transformirati, omekšati, ugladiti. Baš kao što je i rad s fotografijama, vlastitim i sinovim portretima postavljenim jedan uz drugog na krilima trokolice, Habjanova su djela spremna poletjeti negdje ili se već nalaze pomalo iznad zemlje, točno na mjestu gdje se događa spoj poetskog i stvarnog, metafore i života.
Ispod fotografija postavljenih na četiri strane stupa autor ispisuje: ako si jednom bio / kao ošinut ljepotom nečega / posveti tome / svoj život
Čini se da su upravo Habjanova djela posvećena potrazi za ljepotom, onom posebnom vrstom ljepote koju nesvjesno povezujemo sa istinom, sa esencijom. Pri tome očigledna eluzivnost njegovih radova, čini se, tek je odbijanje jednoznačnih odgovara, jednosmjernih ulica koje bi mogle ograničiti prostor dijaloga. Dijalog je tu i sredstvo i cilj. Uvijek na izmaku, ili u natruhama, sadrži uvijek samo ono što možemo ili želimo reći. I onu tišinu koja se skriva iza izrečenog dajući punoću i boju ujedno relativizirajući značenje.
__________________
Iz Knjige dojmova:
Pretvorio si galeriju u nešto prekrasno. - Kata Mijatović, 20.12.
Jako dojmljivo i lijepo. Na neki način poznato nekim čulom koje je duboko zakopano pod pokrovom prolaznih stvari. Hvala Vam za ovu izložbu. - Josipa, 20.12.
Gledam sve s osmijehom, šarmantno jako, poetično, lepršavo. Nenaviknuta sam na takve izložbe. Baš lijepo što sam prošla! - Tatiana Bezjak, 16. 12.
Jan, za mene je ova izložba Slipa konfidenca. A trotočka više nikada neće biti ista. - Tina Šarić, 15.12.
Treća tačka u Stanislavovom radu očito je Bog! POHVALA!!! - Dionisij Botev, 16.12.
Opuštenost koja donosi pomisao na to da je život jednostavan. Stvaranje svijeta koji proizlazi iz nas samih. Vidim da ste divan čovjek, ne samo zbog načina na koji ste ovim ugođajem pokazali dio sebe. - Nera, 17.12.
Stanislave/Jan, nevjerojatno je što jedan korak čini, a to je bilo zakoraknuti u GF oko 17 sati u nedjelju 21.12.2014. Tako se prvi dan zime činio kao boravak u tropskim krajevima. Mislim da nas čeka još puno Dijaloga. Svako dobro. - Hrvoje Peršić, 21.12.
... kao ošinuta ljepotom. - Zrinka Lazarin, 22.12.
Hm... Puno sinkroniciteta. Zahvaljujem za ovaj osmijeh iz dubine utrobe što se izvukao i titra zajedno s ošitom. Osjećam se ko da sam zalutala u nekoj pustopoljinii nabasala na prugu i pojavio se vlak i stao između redovnih stranica i pozvao me na vožnju osobno vlakovođa. Da, popravljač emocija. Moj zet je rekao da sam ja popravljačica ljudi i moram reći da je malo onih koji su u stanju pomoći i meni, a ja sam sada tako prostrana... i snažna... i toplo mi je... svjetlo je kako dugo nije viđeno upaljeno u mojoj glavi i duši, ako postoji. Moja današnja molitva je uslišena. Bila sam na pravom mjestu u pravo vrijeme. Hvala! - Mira Juričić Tonković, 23:23, 21.12.
Evo, samo ljubav! - Patricia Počanić, 22.12.
Ima li što ljepše od ispisanih glasnih istinitih misli po zidovima? Prekrasno. Možda je samo ljepše kad se ostane bez teksta pred drugim tekstom. - Marija Biljan, 23.12.
Klanjam se do poda, fenomenalna izložba, posveta na katu je čudo! - Krešo Buden, 23.12.
Kako reći da bih rado bila ti. Ili netko od ovdje nastanjenih. I hvala što, zahvaljujući vama, smo mi. - Nevena, 23.12.
Vidjela sam mnogo izložbi u životu, ali još se ni na jednoj nisam osjećala kao doma. Ovo je prva. - Iva Hlupić, 23.12.
Divno, nenadano nešto prekrasno u našem još uvijek krasnom Zagrebu! - Kristina, 27.12.
Dragi Stanislav, vi vidite (živite) čudo u svemu. Vi ste zen majstor. Svaka čast. - Vjeran Friščić, Badnjak, 2014.
I sad ja doista mislim da je ovo možda jedini put... put... - Krešo Dolenčić, The Poštovatelj, 27.12.
Na katu mi se knedlica stisla u grlu i suzica je htjela pasti. Ovo je divno! - Barbara Rocco, 29.12.
Predivna izložba, sadržajno bogata, a izvedbeno - što danas postaje rijetkost u vizualnim umjetnostima - tako snažna, od postava, pisma, crteža... i onda još događanja, razgovori, prisustvo autora kojem se stalno vraćamo... Ovo je poticajno za kreativnost u običnom životu! - Vjera Bonifačić, 29.12.
To nisu samo dijalozi - to su Trijalozi, Kvatrilozi i Multilozi...! - Igor Paro, predzadnji dan 2014.
Stanislav je Stanislav! - Marina Galić, 31.12.
Dirljivo, inspirativno. I tako tužno prolazno. A onda opet zadivljujuće i životno. Bravo. - Mario Delić, 31.12.
Svaki detalj izložbe, a i sama izložba u cjelini, razigrava maštu, potiče emocije >>> fantastično!! - Ivo Kvesić, 2.1.
Vi ste ovaj prostor privatizirali i sakralizirali. Tako bi trebalo i cijeli svijet pretvorit. - Franjo Lay, 3.1.
Ogoljelost kao primordijalnost; ne biografija jednog, nego biografija svakog. Pa se prepoznaju koji imaju malo senzibiliteta i dovoljno hrabrosti da priznaju to prepoznavanje. Može to bit opasno jer tu smo svi ranjivi, ali i topli, a toplina opušta, za boravka u prostoru takvima oklopi nestaju pa se piše u knjigu ili razgovara s autorom, a odlazi se začuđeno, zbunjeno, želi se doć natrag po još samog sebe, jer odjednom postaje lijepo bit svoj. Uspjeti vratiti život ljudima - to je umjetnost. Briljantno i hrabro - dovesti žvot i umjetnost u odnos u kojem među njima nema nikakve razlike. - Jasna Kovačević, e-mail
P.S. Well Kropilak, kaže Stanislav, what say we promenade through the park?
Ovo je dakle potpuno jedinstvena izložba, drugačija od svih koje sam vidio. Hvala na tome! - Sebastijan Vlado Drnasin, 2.1.
Neobičan i lijep koncept. Puno ljudske topline kroz poeziju i kroz vrhunsko vizualno iskustvo, sve začinjeno melankolijom glazbe koja svira u pozadini. Sažetak života i pokušaj odgovora na neka pitanja koja nas sve tište. Hvala. - Hrvoje M. Peruzović, 3.1.
Zahvaljujem na primanju u UO za reizdanje Nemoguće varijante. - Goran Bogunović, 3.1.
Stanislav Habjan - život kao umjetnost, kao očuđenje, kao ljubav... Sve što se tu čini i stvara od istog je satkano - ljubavi i očuđenja, ljepote, one prave. Hvala ti, Stane. - Bojana Žeželj, 2.1.
Danas kad razgledavam ovu prelijepu izložbu, dok razgovaram s autorom i osjećam onu istu staru dobru vibru, nadam se da će Stanislavovo putovanje još dugo potrajati, a nekako vjerujem da će nam se putevi opet negdje susresti - u nekim novim Modernim vremenima. - Nenad Bartolčić Barney, 3.1.
Komunikacija svijesti i podsvijesti, podsvijesti i podsvijesti, svijesti i svijesti. Okvir bez okvira. A sve minimalistički. Pravilo je: NEMA PRAVILA! Preostaje jedino ČUDO! Ime mu je OSOBNOST. Predivna Božićna i Novogodišnja čestitka. Hvala. S puno, puno više od čestitke - Milan Vučić, 5.1.
Izložba mi je sve ljepša kako bolje upoznajem autora, danas mi je bila toliko lijepa da sam morala izaći iz galerije. - Ružica Filipović, 7.1.
Kao što je autor u dijalogu sa starijima i mlađima (roditeljima i djecom), s tradicijom i modernom (posebno avangardom), s napisanim i nenapisanim djelima, s naslikanim i nenaslikovljivim prizorima, tako i mi ostajemo stalno u razgovoru, razgledanju, razmatranju i razmišljanju o nizu poticaja, pobuda, provokacija, prodora što nam ih štedno nudi. Habjanova lirska narativnost, grafička discipliniranost i likovna istančanost prošle su kroz sito i rešeto, ili bolje: kroz grlo klepsidre. Kroz grlo klepsidre, kroz usko grlo dijakronije Stanislav je izašao na drugu stranu, na lice opuštenosti, viška mogućnosti, slobodu kombinatorike, bujne biofilije, srdačne prisnosti, takoreći od nulte točke do bogate polimorfnosti. Čestitam! - Tonko Maroević, 7.1.
Iskreno, dirljivo, intimno i ljudski - Ž. Valenta, 7.1.
Proizvodnja, pa i umjetnička, treba biti proizvodnja radosti (D. Kovačić), a gospon Habjan je ostvario jednu Odu radosti koja se širi puno dalje od galerijskog prostora, ekološki i kulturno gledano. - Franjo Lay, drugi put, 7.1.
Harmonija i kontrast, akcent i ravnoteža, ritam i jedinstvo komunikacije linije, plohe, boje i prostora, slova, riječi i rečenice pod palicom nepredvidivog dirigenta Stanislava (Jana) Habjana. Poetično, rafinirano, hipersenzibilno, profinjeno a duboko intrigantno kao najfiniji CRNI RIŽOT! Ma che Crni Rižot! - Milan Vučić, drugi posjet, 8.1.
Na ovo mjesto bi trebalo dolaziti kriomice, tako da nitko ne zna. Pronaći krevet i zaspati, pa tek onda kada se probudiš povjerovati da si bio tu i susreo jednog bezobraznog i smiješnog beskrajno dječaka koji si ti istovremeno sam i da se vas dvojica zagrlite bez zagrljaja. Nije da mi drhte riječi, ali malo su se od radosti pomiješale i poskočile. HOP! - Predrag Vrabec, 10.1.
DIJAGNOZA: Umetnik je nezlečivo zaljubljen u život i čovečanstvo!!!... Hvala na emociji koju ste mi preneli, DIVNO JE BITI ČOVEK! - Aleksandra Andrić, 10.1.
Ovaj svet deluje tako poznato i doživljeno a opet je ličan i jedinstven. Osećam se bliže sebi posle momenata provedenih u svetu Jana Habjana. - Mina Đorđević, 10.1.
I nekropoli svih Hrvata zasjao je duhovni tsunami! - Karlo Šoštarić, 10.1
Osjećam se kao Parižani 1900. (fin de siecle) na prvoj izložbi impresionista. Jako želim da slijedite svoj originalni put. I ja bih htjela otkriti tajnu života i slikati je. Spojiti znanost i religiju. Ili je to tlapnja? - Štefanija Šimunić, 10.1.
Život oca, čovjeka u jedinstvu sa Stvoriteljem i stvorenim.- J. Starčević, 11.1.
Dragi Stanislave, pogledao sam napokon dijaloge, premda bi bolje bilo reći da sam se otišao oplemeniti i zaigrati. Premda puknutog meniskusa i s ponekim kilogramom viska, iz galerije sam izašao lak i oslobođen. Hvala ti - Ivica Prtenjača, e-mail, 12.1.
Impresionirana čarobnom izložbom Stanislava Jana Habjana odlazim obogaćena svjetlosti talenta i u srcu nosim događaj i autora. I zahvaljujem, srdačno - Zlata Uzeirbegović, 13.1.
Poštovani, mašta, beskrajna mašta. Lijepo ozračje puno iskrenih i dobrih emocija. Odlazila sam kao da sam dobila krila. Uz puno poštovanje, nastavite svoj unikatni stil! - Slavka Pavić, 13.1.
Predivna izložba, odaje veliku senzibilnost. To je prava instalacija na kojoj je svaki predmet pomno izabran, sve je promišljeno, a opet tako spontano. Čestitam - Lucija Horvat, 13.1.
Akcija. Reakcija. Interakcija. DIJALOG. San i java u jednom. Bajka u koloritu intimističkog, životnog. Neposredno i umjetnički ruku pod ruku. Naprosto, divno! ... PS. Dajte ovakvim STVARNO živim bićima da rade i stvaraju , pušite u njihova jedra... a i ne morate. - Iva Cinojević, 13.1.
Zapanjena sam koliko misli i poruka je skriveno u cijeloj izložbi, iza svake riječi i linije i fotografije. Način na koji je sve prezentirano je fenomenalan i uspostavljeni dijalog je nešto novo i neočekivano. Hvala za divno iskustvo. - Mihaela Tomić, 15.1.
Sada se sjećam zašto volim umjetnost. Nakratko sam zaboravila. Hvala na razgovorima. - Maša Bajc, 15.1.
Čitam, gledam tvoja djela i srce napajam, cvjetam. Jednog ću dana nekom malom biću moći reći: da, tako sam odrastala. Bogatog srca, širokog prostranstva pred unutarnjim očima, s oblakom pod prstima, u društvu čovjeka. Na tom prelijepom sentimentalnom odgoju zahvaljujem se i sad svojim suzama, kapima tekućeg veselja što te poznajem, što s tobom dijelim. - Ivana Miloš, 16.1.
Sutra putujem i žao mi je, da ostajem u Zagrebu svaki dan bi dolazila po novi dah za zdrav i normalan život. Ovo je svijet djeteta, ovdje je čovjek sretan. Hvala, Habjane - Lucija, 16.1.
Hvala za predivnu izložbu koja pročišćava i potiče na slobodu. - Predrag Todorović, 16.1.
Trideset i prvi dan! Nema više? Prekratko, premalo ljudi zna za ovo! Treba produžiti! Ja bih najradije legla tu na pod, ruke pod glavu i upijala ovu ljepotu, jednostavnost i toplinu.- Vesna Sudar, 16.1.
Ovo je čista čarolija :) "Ostanimo što jesmo!" - Selma, 17.1.
Ja mislim da ovo nikad neće prestat, ljudi ne prestaju ulaziti... Sutra će zasigurno netko provaliti u galeriju. - Iris Poljan, 17.1. , zatvaranje Dijaloga
Imam ti još nešto za reći. Postoje stvari koje ne treba ni na koji način tumačiti, objašnjavati kao što su primjerice nečiji osmijeh, pogled. Nekako je tako i s tvojom izložbom. No osmijeh, pogled i ova izložba imaju nešto zajedničko. Gledajući ih izvana možemo reći da su lijepi, da nas vesele ili bilo što drugo što nam osjećaji i misli iznjedre, ali to zapravo i nije tako važno. Važno je ono što opstoji u nutrini svega toga, a to je nestvarnost (ono što nema potrebe imenovati iz razloga što je to već ispisano na papirusu tišine, neizrečenosti na kojeg smo bacili pogled u skrovitosti trenutka kojeg dijelimo s nekim drugim koga smo možda tek upoznali). Ti si blagoslovljen i dodirnut, i onim što činiš blagosliviljaš i dodiruješ druge ljude pomažući da zajednički podijelimo kolač nestvarnosti koji nije sasvim lagano zagristi. Neka bude tako. - Predrag Vrabec, e-mail, 21.1.
__________________________
Iz drugog dijela kataloškog teksta Antuna Maračića, napisanog po završetku izložbe:
/.../ Čudo je pojam koji on često izriče, ideja kojom se bavi, pojava čiju prisutnost zaziva i želi živjeti. Jednom je to citat pjesme W. Szymborske, čije stihove razdvaja kao gesla za pojedine mjesece alternativno koncipiranog kalendara, drugi put instalacija s uložnicom za pisma ('Postoji li čudo?'). No čudo je i senzacija koju doživljava konzument njegovih proizvoda, bili oni tekstualno-verbalni, opredmećeni ili kombinacija jednog i drugog.
Po svemu sudeći, takvi su učinci mogući i zbog velikog pozadinskog uloga društvenosti, čežnje za prožimanjem s drugima koja se osjeća i biva prepoznata, uvažena i uzvraćena, koja rezultira susretom, dijalogom, novim prijateljstvima, odnosno jačanjem postojećih.
Paradoksalno je da tu komunikaciju ne otežava niti počesto hermetični sadržaj autorovih iskaza, zapisa, aluzija, citata, parafraza: imena, pseudonimi i doživljaji koji su stvar njegove privatnosti ili barem podaci koji su, mada neki već javno obznanjivani, nedovoljno široko poznati. Nadalje, mnogi izlošci uključuju sitno tiskane, duge tekstove te bi se moglo očekivati da, kao takvi, obeshrabre posjetitelje u aktivnosti njihova iščitavanja. No to se ne događa. Očito je cjelokupno ozračje ambijenta i nevidljiva stavka prijateljske investicije u projekt amortizirala pa i minorizirala tu potencijalnu poteškoću koja kao da se prometnula u prednost, u razlog da se na izložbi zadrži duže te da se, prema planu, potakne razgovor, druženje.
Rojevi neštedljivo afirmativnih i oduševljenih izjava-zapisa, kako stručnjaka tako i tek ljubitelja, svjedoče izuzetan prijem i zamišljeni/željeni kontinuitet startne ideje, dijaloški procvat. U trideset i dva dana izložbe dogodili su se bezbrojni susreti, upoznavanja, zaiskrili impulsi za nove radove i suradnje od kojih su neke već realizirane. Mnogi su se višekratno vraćali u galeriju, ne samo zbog animirajuće glazbe i čašice kojom ih je domaćin velikodušno dočekivao. Ukratko, kvalitetna i bujna društvena arhitektura ovdje je snažno stasala.
Ostaje objasniti ili se barem zapitati o statusu, značaju Habjanova djelovanja. Osim iz života, on dolazi iz književnosti, i to je čitljivo u svakom segmentu cjeline njegovih uobličenja, a također primjetna je i sposobnost (re-)dizajniranja idejnih i materijalnih predložaka koje koristi, što je i posljedica njegove konkretne dizajnerske prakse. No umjetnost je nešto u što je ušao gotovo nehotice, vizualnost i objektualnost njegovih uradaka posljedica su želje za iskorakom, pokušaja oslobođenja od zadatosti i ograničenja matičnog, polaznog medija (literature). Njegova bazična mladenačka nagnuća, kako sam kaže u svom autointervjuu iz prijavnice za izložbu, bile su glazba, književnost, sport, dok me u likovnosti, navodi, s izuzetkom vrlo određenih stripova koje sam držao svetim pismom, malo što inspiriralo . Na pitanje samom sebi: 'I što se to promijenilo da više nemaš otpor pripadanju (umjetničkom, op. A. M.) kontekstu?', Habjan odgovara:
'Razmjerno nedavno postalo mi je jasno da je sasvim svejedno kako se zove okvir unutar kojega se može dogoditi ono što je najvažnije od svega - dijalog. Prepoznavanje naše međusobno, kao i razmjena onoga što si želimo reći ili dati, jedini je mogući otpor kaosu. /.../'
Je li, dakle, riječ o umjetnosti u 'potpunom', 'klasično-suvremenom' smislu ili tek o nekoj životno-kreativnoj intersferi koju bismo neobavezno, i s nešto lošeg humora, mogli imenovati 'habjanstvom' ili 'stanislavljem', neka i nama bude manje važno. Bitna je ona, na početku spomenuta, imanencija djelotvorne, ljudski ljekovite nematerijalne supstance Habjanova djela.
_______________________________
Iz teksta Tomice Bajsića, Playboy, 1. veljače 2015.
(...) Pjesničkog naboja, uistinu. I zato dijalozi. Jer autentična poezija je najosobniji, najintimniji dijalog, nasuprot društveno sveprisutnom monologu čija svrha nije traženje odgovora nego prikupljanje i umnažanje istovjetnih odjeka.
Navikom čitanja dobre književnosti mi unutar sebe gradimo sklonište od mnogih životnih nesreća, a putujući Dućan metafora (kojega su 'Dijalozi' najnoviji postav) nomadska je karavana pustolova duha, na čijem putu i naizgled nemoguće doživljavamo kao moguće. Ne možemo izdvojiti zvuk od misli niti misao od zvuka pa domaćin pušta raznovrsnu glazbu za sve pojedine goste izložbe s kojima vodi dijaloge, a kojih je u Galeriji Forum KIC-a u Zagrebu, od sredine prosinca 2014. do sredine siječnja 2015., bilo više od dvije tisuće. Izložba je za većinu bilo izvanredno iskustvo, o čemu svjedoči bogata Knjiga utisaka, koja je svojevrsno djelo za sebe, a mnogi su se osjećali kao da su pristali u čudesnu luku koju su već otprije poznavali u mašti.
-
Sve dobre priče (knjige, utakmice, filmove, živote) čuvaju i prate iz svoje lože dva osobita lika. Razmjena njihovih replika ponekad je čujna, ponekad ne. Tijekom postavljanja izložbe u Galeriji Forum, njihovo se ukazanje utjelovilo u osobama dvojice umjetnika, Antuna Maračića i Jeana de Breynea. Prirodom bića pjesnici, vokacijom i galeristi, samom svojom pojavom u kadru autora izložbe unaprijed su ohrabrili, označili i nasmiješili prostor i vrijeme Dijaloga.
-
Lijepe nove snage hrvatskog dizajna, pa i više od toga, Klasja Habjan i Zita Nakić, pri pregledu Klasjinih dijaloga u postavu.
-
Prvu dostavu bambusa u povijesti Galerije Forum upriličuju Natan Medvešek i tata mu Sven.
-
Sven Medvešek pri prvom pogledu na dijalog u Kertesz parku, datiran 3. prosincem 2014.
-
Izlog Galerije Forum nekoliko sati prije otvorenja snimljen je i poslan hitno u Pariz...
-
... kao odgovor Damiru i Maji Perinić na fotografiju i poruku: Već si otvorio, nismo znali.
Da, dijalozi počinju!
-
Apoteka Petikat, bočica Am-our; završni kadar najave izložbe, HRT, Hrvatska uživo, 15. 12.
-
Što li je to Nikola Iskra (Mjesec i Francuz) u iznenadnom prolazu šapnuo Stanislavu u trenutku dok je Emil Matešić nadahnuto otvarao izložbu - to je pitanje na koje vrijedi pričekati odgovor.
-
Živom izvedbom u potpunoj tišini koju u tom trenutku nije očekivao, autor je dijalogom Mladosti i Smrti započeo mjesec dana svakodnevnih razgovora s posjetiteljima Galerije Forum.
-
Ljudi, živi i znatiželjni - najljepši sadržaj otvorenja Dijaloga, 15. prosinca.
-
U svečanom filmu otvorenja svoje najdraže izložbe u rodnom gradu, autor razmjenjuje zagrljaje i poljupce s prijateljima iz mašte, sjećanja, svakodnevice, budućnosti.
-
Iznenadni, neočekivani nastup glasnog romskog orkestra, skrenutog s ulice u galeriju, prilog je umjetnika-prometnika Nikole Iskre čijoj spontanoj gesti glazbenici, prema svjedočanstvu Marka Meštrovića, nisu mogli odoljeti. Jedan Iskra sve zapali - komentar savršeni Milivoja Čukljeka.
-
Uvaženi članovi Savjeta Galerije Forum, gospodin Labrović i gospodin Golub, pri prvom pregledu izložaka.
-
Što li je to prepoznao mladi posjetitelj na vrhu krila trokolice spremne za put prema Suncu. Hoće li trenutak ostati u sjećanju ili će i sebi postaviti to pitanje ako jednom u svojim krugovima naleti na ovu fotografiju.
-
Dalibor i Marija sada su već u New Yorku. Razmjena naših želja za sretnu izložbu i sretnu ljubav poklapa se s dvije četverolisne djeteline na repovima dva Klasjina psa koja sada otkrivam u kadru smišljajući kako da mlade prijatelje pozdravim s ovoga mjesta par dana kasnije. Marija se spominje u dijalogu postavljenom u izlog, Marija je bila kustosica u Galeriji Forum, Marija je bila inspiracija i podrška Dućanu metafora u Laubi... A Dalibor je zasluženo sretni mladi umjetnik. Eto.
-
16. prosinca ujutro, razgovor s dvije mlade dame i njihovim psom...
-
... rezultirat će člankom u Novom listu već idućeg jutra. Hvala Maji Hrgović na ocjeni da je temeljna odlika izloženih radova spoj duhovitosti i duhovnosti, kao i prijateljici joj, potpisanoj Lovrović, na odličnoj fotografiji.
-
I? Koliko je vremena prošlo od prve zamišljene izložbe Stanislavovih metafora - čiji je kustos trebala biti Nevena Tudor - i ove izložbe Dijaloga koju je otvorio Antun Maračić?... Jedva trenutak. Dok pucneš prstima.
-
Ulogu sugovornika električnom romobilu Davora Sanvincentija - čiji je retrovizor prošloga ljeta u porečkoj Galeriji Zuccato također uhvatio najljepšu fotografiju Borisa Cvjetanovića - ovdje je dostojno odigrao ekskluzivni benzinac - Ducati Emila Matešića.
-
Povjesničar, ravnatelj, plesač, motorist... u najljepšoj, vanvremenskoj ulozi čitača dobre, istinite priče.
-
Gospodin Predrag Vukadin probudio se jednoga jutra kao dječak u Splitu s pogledom na situaciju kao iz sna: trg kraj kojega je odrastao bio je crven! U tom su trenutku policija i pripadne službe već uklanjale tragove noćne 'huliganštine, ako već ne i nečega puno goreg'. Predrag je sada vlasnik majice Crveni Peristil Hommage br. 22 i pripovjedač je zanimljive priče o vrsnom profesoru Josipu Posedaru Joki koji je svojim malim učenicima već istoga dana u školi pokušao objasniti da ništa nije tako jednostavno, da je svijet velik, a umjetnost bezgranična.
-
Koliko te Save treba kraj nas proteć da se dogodi da se ipak jednom popriča s dragim pjesnikom simboličnog prezimena, i da to bude baš dobro i zanimljivo, i da to onda odjednom otvori cijeli niz zamišljenih situacija u kojima bi to opet moglo biti dobro i zanimljivo... O prvoj koja mi pada na pamet izvješćujem gospodina Vrabeca trenutno.
-
Merci, monsieur Matvejevic! A kako ste posjetili izložbu baš na dan kad me nije bilo, dijalog, nadam se, idućom prilikom.
-
A u ovoj situaciji jedan Sveti Nikola upravo objašnjava autoru da zavijutak na njegovom drvenom štapu, kad ide od njega prema van - baš kao i na kapi koju autor nosi - simbolizira otvoreno obraćanje drugome i drugima, a kad bi se zavijutak okrenuo prema sebi, to bi značilo da se sami sebi obraćamo...
-
O galerijskom dijalogu ove dvije vrlo osobite gospođe - Milke Ganze rođene Studen i Dese Janjatović rođene Miljak - možemo ovdje samo pretpostaviti, ali je sigurno da je razgovor završio kao i uvijek - glasnim srdačnim smijehom. Najkraće o njima: svi koji ih znaju, sretni su što ih znaju.
-
Snimak jutarnjeg dijaloga Ivice Prtenjače i Stanislava Habjana, vođenog na Hrvatskom radiju za emisiju Jutro na Trećem, može se čuti na http://radio.hrt.hr/aod/stanislav-habjan-u-jutru/93492/
-
-
Može li itko, pita se autor, u ovom biciklu Jakova Habjana, parkiranom ponekad uz početak postava, prepoznati onaj bicikl s fotografije na katu...
-
... koji je tada još bio tatin, a čija je dječja sjedalica sada montirana na trokolicu.
-
Peti dan izložbe. Kadrovi iz video snimka vožnje Jakova Habjana na svom redizajniranom biciklu Victoria (model 1961.) prostorom instalacije Transmisija. Neočekivano, u galeriju ulazi poznati gost, Boris Cvjetanović (prijatelj fotograf, ujedno i član Savjeta Galerije Forum). Prepoznajući u trenu situaciju na katu ("Ako se gore može vozit, može se ovdje i parkirat!"), prislanja svoj bicikl i posvećuje se razgledanju izložbe. Četvrti kadar bilježi ga pri pogledu na 'Najljepšu fotografiju Borisa Cvjetanovića' (portret Ane Marije iz 1991., snimljen na Cvjetnom trgu prilikom prvog sastanka sa Stanislavom Habjanom.)
-
Po pregledu izložbe, autoru pristupa Mihovil Nakić, slavni košarkaš.
"Recite - jeste li vi Kropilak?'
"Jesam. To jest, bio sam... Jesam."
"Ali ste i - Stanislav?"
"Jesam."
"Ako je tako, znači da ja sada ovdje, nakon točno 40 godina, stojim ponovo sa Stanislavom Kropilakom."
"Ha!... Odlično! A vi ste meni prvi koji je to napokon spojio! Čestitam i molim vas za jednu fotografiju, ovo mi je svečanost!... Pa da, naravno - poznavali ste Kropilaka! Najbolji češki košarkaš po kojemu sam u mladosti izabrao to ime!"
"Da, igrali smo zajedno na juniorskom prvenstvu Europe 1974. i družili se, on je ustvari Slovak, donijet ću vam neku zajedničku fotku... To su dijalozi, ne?"
Tako je. To su dijalozi. Hvala!!
-
Dan nakon posjete izložbi i dužeg, iznimno zanimljivog i ugodnog razgovora s autorom, čovjek iz ogledala upućuje mu mailom poruku: Stanislave (da ne rečem Stanko pa unakazim kovanicu koja "mnogo više kaže"), samo da Vas pozdravim i još jedared čestitam. Još uvek sam pod utiskom našeg susreta, kao i Vaših dostignuća (umetnička i životna)! Žao mi je što sam u Zagrebu samo par dana pa možda neću imati prilike još jednom razmeniti koju reč sa Vama, možda i upoznati Vašu cenjenu porodicu koja vam je očito velika inspiracija i podrška! Pozdravljam Vas! Nadam se da Vas ne zbunjuje ime u inboxu? Dionisij Botev, jeromonah koji vas je posjetio juče u galeriji.
-
Životni prostor bez božićnog drvca teško je u prosincu zamisliv. Ukrasi su dijaloški; autorova razglednica J'taime bez filtera u lakom okretanju odgovara citiranim iskazima posjetitelja izložbi Dijaloga i Dućana metafora u porečkoj Galeriji Zuccato, zagrebačkoj Laubi, HDD galeriji...
-
-
-
20. prosinca. Jedan od najljepših doživljaja uopće. Sedam divnih djevojaka, poslije pažljivo pogledane i pročitane izložbe, u Knjigu dojmova upisuju kratko: ŽELIMO ŽIVJETI OVDJE! U potpisu: Gimnazijalke Požežanke. Iva, Irena, Paula, Barbara, Marta, Dora, Anamaria. Poruku će autor, zapričan na drugoj strani, otkriti tek kasnije. Desetak minuta nakon odlaska, djevojke se vraćaju u galeriju i donose autoru poklon: veliku čokoladu i anđela s porukom za sreću. Dok ih moli za zajednički portret, autor nije siguran vidi li suzu na jednom lijepom licu ili je to njegova.
-
Ne-za-bo-ra-vno!
-
Petnaesti dan trajanja izložbe dozvoljava malu noćnu inventuru (posjećenosti, upisa u knjigu dojmova, medijske podrške, ponuđenih projekata, darovanih dijaloga...). Pa premda ovo nije prostor prikaza izloženih radova nego pokušaj dokumentacije dijela doživljaja, neka ovdje ostane, kao spomen čudu koje traje, dijalog sa Stirnerom.
-
A ovaj se gospodin poslije pregleda izložbe ovako obratio autoru: "Zamolio bih potpis na jednu knjigu, čekam ga već skoro trideset godina." Pruženi primjerak Nemoguće varijante tako je dobio svoju posvetu, a Tomislavu Brleku hvala za lijepi dijalog uz poziv na pridruženje inicijativi - pokrenutoj od strane dva druga posjetitelja - za reizdanjem te knjige u 2015.
-
Prva rečenica iz romana Žetva Jeana Gionoa glasi ovako: Kad poštar iz Banona stigne u Vacheres, uvijek je podnevno doba. Na Staru godinu 2014. u podnevno doba Stanislava je posjetio pjesnik na poštarskom biciklu. Tomica Bajsić uveličao je žetvu darova Dijalozima s tri svoje knjige. Na koricama jedne od njih, Izbora iz svjetske poezije o ratu, represiji, ropstvu... stoji stih Leonarda Cohena: U svemu postoji pukotina / tako svjetlost ulazi. Ne znam prigodnije i ljepše rasvjete za ovonoćni prijelaz. Hvala pjesniku i sretno nam svima.
-
A sada, Peruniko - na fešticu pojdimo!
-
Peticu započinjemo prekrasnim darom - vlastoručnim srcem Petre Fabro.
-
A vraćajući se na sam početak životnih dijaloga autora izložbe, prvim kratkim pričama pisanim, pakiranim, dostavljanim i adresiranim na ime Davora Mindoljevića - i njegovih odgovora na tu poštu, najpoticajnijih i najljepših mogućih, stavljajući ovdje napokon fotografiju svog životnog profesora u stupac ove čiste ljubavi, Stanislav može napisati samo kratko: Ecce homo.
Također, ima li ova izložba svoga anđela čuvara, tijekom svoga nastajanja najčešćeg i najvažnijeg sugovornika, pa i koautora nekoliko važnih naslova (Izlog u izlogu, Noć u galeriji, Van Harms... ) - da, to je taj isti gospodin.
-
-
Dnevni boravak u srcu grada podrazumijeva svakodnevne susrete na nekoliko familijarnih nivoa.
-
Ova duhovita ekipa prijatelja, čije je često svraćanje u galeriju dovelo do spontanog dogovora o reizdanju Nemoguće varijante, čini dakle taj famozni Ne/upravni odbor kroz čije bi se druženje taj nemogući projekt nakon 30 godina možda i mogao ostvariti.
-
Umjetnik Daniel Srdarev posjetio je Dijaloge više puta, ovaj put s prijateljima iz nekoliko južnih gradova; prilika za portret koja se ne propušta.
-
Prijedlog Sanje Rožić za, od strane autora predloženu dokumentaciju lijepog dijaloga uživo - bio je portret dodira prstiju uz najdraži eksponat, Otvorenu misao. Budućnosti imenovanih životnih statusa, uz 14 sada izloženih pločica na stubištu između prizemlja i prvog kata galerije, ovaj susret donosi novu: Zaštitari zaštićenog znaka. Hvala Sanji!
-
Profesor Milan Vučić s učenicima Škole primjenjene umjetnosti koje je, zajedno s kolegama, doveo pogledati izložbu Dijaloga...
-
... i čuti što bi o njoj mladim umjetnicima autor imao za ispričati.
-
Elegantni momak iz Brazila, gospodin David da Mota, diplomat u zagrebačkoj epizodi svoje karijere, s domaćinom neobičnog prostora koji ga je svojim sadržajem privukao s ulice, pri dokumentiranju trenutka razmjene jakih sadržaja bez filtera.
-
Mornarički lobi Petikata. Vrapčansko-turopoljski lobi Skala do Sunca. Kapetani i kumovi svih plovidbi Dućana metafora, time i Dijaloga. Hrvoje Đukez i Sven Medvešek. Hermanos.
-
Rijetki su susreti, no nisu zbog toga svaki put suzni. Suzni su zbog prepoznavanja srca, ljepote, onog nečeg zbog čega se ponovo probudi osjećaj da življenje ima smisla i da ga treba potiho slaviti, potiho zbog krhkosti, ljubavi i zahvalnosti. Hvala ti.
Hvala Jadranki Boban Pejić na prekrasnom razgovoru, kao i na ovoj poruci, 13. siječnja.
-
Pitao autora jedan stariji posjetitelj da kako svijet može biti istovremeno tužan i prekrasan - na što upućuje razgovor u izlogu. "Pa zar nije takav?... Mislite li da bi bio tako prekrasan da nije tužan?" "Ne znam kako to mislite. Što je tužno?" "Pa ima, nije da nema, jel... rastajemo se, ne? Odlazimo." "A to? Vi ste još mladi, što vi o tome znate?"... I tako dalje. Ukratko, dijalog iz filma 'Down by Law', osvijetljen svijećom, zajedno s dvije žirafe visoko iznad sebe, posvećen je prijatelju, umjetniku, vršnjaku - Željku Zorici Šišu.
-
"A mene ako pitaš, Peruniko, koji je najjači dijalog ove izložbe... to je ova Klasjina 'Samoća'. Te dvije fotografije, to prazno kino s dva filmska kadra, i tim tekstom ispod... koji te vraća opet gore... To je zastrašujuće lijepo. I čisto kao suza."
-
Gospođa Slavka Pavić klasik je hrvatske fotografije. Svaki razgovor s njom živa je forma u kojoj je konstanta uvijek svjetlost - sunčeva ili ljudska. U nekoliko svojih posjeta izložbi Dijaloga Slavka bi odložila svoje poklone ('Vi ćete bolje znati što s ovim!'), a potom bi, naravno, bilježila - situacije, susrete, osmijehe, razgovore... Ljude. Kompliment koji je naposlijetku poslala mailom ('Odlazila sam ko da sam dobila krila') lijep je ali, naravno, Slavka je tako i dolazila...
-
Što najvažnije u životu Stanislava nije snimio Boris Cvjetanović? Otkad im se putovi sreli i zapleli, godina osamdesetih - tim cvjetnim svjetlopisom u vrijeme je upisano sve.
-
Na izložbi Dijaloga, rečenice Ivane Mance uklopljene su u dva eksponata, Odgovor prirode i Bornwriter. Tijekom trajanja izložbe Ivani će autor predložiti suradnju na knjizi u kojoj bi se slobodnim razgovorom pjesničkog i znanstvenog iskustva i stila, pokušalo uhvatiti što je to ovdje drugačije i novo i o čemu ustvari govore svi ti upisi u knjigu dojmova - kad govore o ljubavi.
-
Ovo se jednostavno ne može napisati. Prejako je, preveliko. Te nasmiješene oči koje prepoznajem iz prve nisam vidio od četvrtog razreda osnovne. Još su Beatlesi zajedno na svijetu postojali kad smo se Jae i ja rastali. Da, to je on - moj prvi pravi i veliki prijatelj. Gordan Jajčević iz Badalićeve koji se tada, odjednom, odselio zauvijek, prvo u Zapruđe, potom u Ameriku... Dječak iz priče napisane na zidu, taj moj sveznajući prijatelj koji zna da je bicikl onoliko dobar koliko se dugo pedala ne vidi. Nekim se čudom ovoga siječnja našao u Zagrebu, otvorio novine, vidio članak o izložbi - i evo ga u galeriji, čeka me i smiješi se - naravno da plačemo i smijemo se i plačemo, jer ovo je susret na drugome svijetu. Jesi bio gore, šapćem, jesi vidio tekst - on kaže ne - i hvatam ga za ruku i mi hodamo ko u snu kroz Čistilište stubišta kao kroz oblake do te naše blistave epohe na katu, do te fantastične indijanske Trešnjevke i svakodnevnog nam zajedničkog djetinjstva između godina 1964. i 1968.
-
Da, ovome čovjeku koji ne može vjerovati svojim očima dok gleda u svoje ime na zidu, kao ni ja svojima što ga vidim ispred sebe, dugujem završetak svoje najdraže priče, poantu Transmisije - njemu zahvaljujem za tu vanvremensku klinačku izmišljotinu, tu divnu metaforičku vinjetu koju nisam mogao zaboraviti nikad...
Ili kako je jedna izložba pojavom jednog neočekivanog posjetitelja nadmašila samu sebe.
-
Dokumentiranje izložbe i snimanje razgovora Marka Goluba s autorom za Trikulturu; snimatelj Krešo Vlahek.
Razgovor dostupan na internetu, https://www.youtube.com/watch?v=7KPOqCqUb9o
-
Početkom izložbe Dijaloga, 21. prosinca, Stanislavu je stigao mail od Irene Hodžić. Irena je studirala slikarstvo u vrijeme kad su likovi na ovoj fotografji svakodnevno brinuli o maloj knjižari i antikvarijatu u Kinoteci. Stanislav je, kao prijatelj trojice prijatelja koji su priču pokrenuli, bio ujedno i krsni kum Modernih vremena. U svojoj poruci Irena (koja se u Hrvatsku vratila nakon dva desetljeća) kaže ovako: neke stvari treba reći u lice, ali i molim te zapisati; onaj najstariji trenutak je iz 92, mislim bili ste ko crtić vi dečki iz modernih vremena
uz nepravilnu izmjenu šihti moglo vas se skoro mergati u jednu trokrilnu osobu
i da je bilo više danjeg svjetla bila bih ostajala tamo smješkati se i gledati vas i slušati razgovore po cijeli dan ,
na ALU nije bilo pola pismene osobe i to me tako žalostilo, a vi ste me veselili
i vi ste se trudili izdati časopis
i to je bilo tako predivno bez namjere i cilja i skroz savršeno bespotrebno, nije tada bilo niti 89 gradskih festivala niti poticaja ministarstva kulture
baš nikakvog razloga glumiti talenat za komešanje (...)Eto. Hvala Ireni, uz pozdrav Saši, Barniju i Ivici.
-
Razgovor s Pavlicom Bajsić Brazzoduro snimljen je pretposljednjeg dana izložbe Dijaloga, na dan izvedbe njene predstave Hoerspiel. O sadržaju razgovora, kao i o bratstvu i sestrinstvu Dijaloga i Hoerspiela - prvom idućom prilikom!
-
Ovaj šarmantni sugovornik (prezimenom Svetipobjednik, umjetnik-putnik, graditelj Drugog Mjeseca, pilot električnog romobila...), svjedok je i sudionik ljetnih Dijaloga u Poreču (http://petikat.com/kalendar/32/17/dialogues), a njegovom je pojavom na početku i na kraju uokvireno i trajanje zagrebačke izložbe. Vrlo dakle znakovit doprinos Stanislavenskoj indijanskoj kuhinji s česticama meksikanske pustinjske prašine.
-
Podrška gospođe Lili Šekoranja (ovdje u razgovoru s prijateljicom Milkom Ganzom) izložbi Dijaloga mnogostruka je i dirljiva; poticajni komentari, česte vesele posjete s prijateljima, darovi, okrijepe... Uz zgodnu koIncidenciju proslave rođendana upravo posljednjeg dana izložbe - sretno i hvala cijeloj obitelji!
-
- Oprostite, jeste li vi jednom napisali jedan tekst baš o ovoj priči ovdje, "Zmaj bez Jurja", ustvari o knjizi Interkonfidental, ali sve kroz tu priču, kao... jeste, jel tako?
- ... Hm, mislite... davno? Može biti...
- Pa da, znam, bilo je u prošlom stoljeću, ali vi ste Maša, jel tako? Kolanović... Bio je neki časopis, manjeg formata, kao knjiga...
- .... Mmmda... to jest...
- Ma hoću vam samo reći da mi se baš svidio, taj tekst mislim, sjećam se da sam odmah nazvao prijatelja, to jest Greinera jel, koautora, i čitao mu na telefon... Bilo je jako smiješno, dugo je trajalo, ustvari sve dobro hoću reć, ali se tako nekako dogodilo da su mi suze kapale od smijanja... a i njemu s druge strane, ali ne jer je bilo nešto krivo ili bez veze, ni slučajno, nego se tako poklopilo, bio sam baš dobre volje, ustvari jako sretan, pa evo, da vam to sad kažem, baš mi je drago da ste ušli, nismo se nikad vidjeli... tj možda jednom i jesmo, pa ne znam jesam li zahvalio, no nema veze...
- ... Hm da... pa hvala, da... eto... -
Portret za album Laure Marić. Njena obitelj ispred Galerije Forum zajedno s autorom izložbe i njegovim sinom. Trenutak kojega se Laura neće sjećati, ali tko zna. U svakom slučaju Dijalozi su prva izložba koju je Laura u svome životu posjetila. Hvala - i do druženja češćeg!
-
Santuleeeeeeeee! (Najbolje da ovdje jednostavno kopiram poruku Jasne Kovačević od 16. siječnja):
- A s kim moglo bi razgovor se vodit da po debelom se moru mora, bez igdje ikog, brodit?
- Pa... s tišinom dijalogu ne trebaju riječi; suze s vjetrom popričaju lako, sa zvijezdama oči, to znamo, itekako... u društvu s morem i neveri smijat može se glasno... a u srcu - tvoj glas uvijek zvoni sasvim jasno - to papiga zakrešti kapetanu glasno.
- Možda, možda može, al' bez ikog svog, bez kumpara pravog - to nije dijalog! -
Posljednjeg dana Dijaloga u Forumu jednoj sretnoj izložbi u ulici svojeg djetinjstva i mladosti, nazdravili su i zaplesali jedan svakodnevni posjetitelj i jedan svakodnevni domaćin. U vrtnji koju je kamerom zabilježila Iris Poljan teško je razaznati tko je Milivoj a tko Stanislav, tko Kropilak a tko Nelson, ali to je najmanje važno, i svijet i priča vrte se dalje, a plesati se, dok se može, mora. Živio Mili i hvala ti!
-
Dostojni post scriptum doživljaja s Dijaloga događa se dan poslije zatvaranja izložbe, u nedjelju, 18. siječnja. Već ugašena svjetla pale se, još jednom se prostor obavija glazbom, još jednom autor nježno i sretno provodi zainteresiranu dušu spiralnom galaksijom svog postava. Još jednom - ali svaki put je prvi put kad je sugovornik živ, zanimljiv i lijep - a Fantastična gospođa Đurđa T. sve to jako jest.
-
I na samom kraju... na fotografiji Slavke Pavić... prijatelja stara dva. U ovoj priči kao umjetnik i galerist.
"Pa, što kažeš, Barbantone? Jesmo li napravili ovo kako treba? Izložbu zaokružili, prostor osjetili, vrijeme proživjeli, ljude dodirnuli, grad zatoplili, srca osnažili?... Ja mislim da jesmo. Hvala ti."