Pjesnik sam. Time sam i zanimljiv. O tome i pišem. A jesam li zaljubljen, jesam li kockar, kao i o ljepotama kavkaske prirode - tek ako je u riječima odležalo. (V. Majakovski, 'Ja osobno')

Strip album s kojim započinje nakladnička povijest Petikata.

Stotinu i dvanaest crnobijelih stranica u mekom uvezu, formata 18x24 cm. Grafički album nadahnut ljubavnom lirikom Vladimira Majakovskog. 

U stepenice stihova mitskog pjesnika ugrađeni su svakodnevni koraci anonimnog zagrebačkog urara.

Dva ljudska života, jedan davno okončan i drugi koji traje (urar zbilja postoji, popravlja satove, kuha, trči, ali i razmišlja, sanja, piše...), u intimnosti se obraćaju neprolaznom - tema postaje zajedničkom, sudbine vezane, ljubav univerzalna. Lirskim dijelom priče postaju sekvence iz života urara-Mede, čiju nijemu začudnost prate tek pretpostavljeni otkucaji satova ili pisaćeg stroja, dok ekspresivne kadrove golmana Majakovskog prati grmljavina njegovih stihova.

Izlazak albuma najavljen je multimedijskim projektom istoga naziva, predstavljenim u kazalištu ZeKaeM u Zagrebu, 3. i 4. veljače 2001.

Osmijeh Majakovskog ima i pregovor u obliku kratkog proznog teksta.

Ide ovako, taj nenaslovljeni predgovor:

Kad ne lovi ribu, tata radi u registraturi.

Ako po noći, dok ležiš na molu, ili ko Medo, na klupi u šumi... opaziš kako ti jedna od zvjezdica namigne... to znači da joj se sviđaš. Treptaj je osmijeh zvjezdice.

Ako je i ona tebi zgodna - odeš kod tate.

Smiješ je nazvati kako god hoćeš. Ime može biti riječ, stih, rečenica, broj... Može ostati tajnom, da dijeliš je samo kad hoćeš. Ali, želiš li da se zvjezdica i službeno tako zove... onda si kod tate na pravome mjestu.

Registratura je jedna velika soba. Gradili su je isti oni koji su gradili svjetionik, ali je nikada nisu završili. Ostao je otvoreni krov. Kad uđeš kod tate kao da si izašao k tati.

Tata sjedi za stolom, ima noćnu lampicu, bijelu kutu i na čelu lupu.

Kad te primjeti, ustane i kaže: "Za zvjezdicu?... Izvolite. Slušam."

Ti kažeš ime zvjezdice. Tata ga upiše u knjigu. Knjiga stoji otvorena, na vlastitom stalku, s vlastitom lampicom. Ima na špagici i vlastitu olovku.

"A gdje je ona, otprilike?..."

Tata gleda u nebo.

Kroz mrežu tankih niti razapetih između nevidljivo dalekih zidova točno možeš odrediti kvart svoje zvjezdice.

"C7", kažeš. (Na primjer.)

Tata: "C7?... Da vidimo..."

Iz registra tata izvlači i na podu rasprostire veliku kartu neba podijeljenu na kockice. Ti usmjeriš lampu gdje misliš da treba. S lupom na oku, sasvim priljubljen, tata prati linije... vodoravno, okomito...

"Majakovski!... Opet?!... Pa ta zvjezdica je pravi svjetionik!"

(Ti to još ne znaš, ali tata se ovdje, spominjući svjetionik, našalio malo sa značenjem tog imena, ustvari prezimena, jednog pjesnika. Na ruskome, saznat ćeš, svjetionik se kaže majak.)  

Na kraju tata otklopi jastučić, nakapa ga tintom, uzme ti otisak dlana, otisne ga na stranicu knjige, zapiše uz sve to datum, čestita ti i zagrli te. Poslije će on još, u to novo ime, iz žirove kapice iskapiti kapljicu.

I već sutra evo ti poštara s kovertom. U njoj crna šahovska figurica... Pješak. Odozdo - gumica!...

Poštanski pečat!?

Tako je. S imenom i adresom tvoje planete u maloj, pravilnoj kružnici.

(Stanislav Habjan)

----------------------------------------

(...) Poštar mi, sada, međutim, nije donio samo razglednicu: 'ponosno je držao glavu', jer je nosio cijelu pošiljku proze, stihova i slika. S njime mi se vratio Majakovskij. Ostao sam zapanjen. Predamnom je bila cijela mapa grafike: bio je to Majkovskij u interpretaciji Danijela Žeželja...

Majkovski ogoljen od političke i ideološke pragmatike: pjesnik usamljenosti u velegradu tragičnih sudbina, pjesnik ljubavi - sav u pokretu, sav u pobuni, sav okružen neprekidnim otkucajima zupčanika urarskih mehanizama što nas svakodnevno melju. Prepoznatljiv po metaforičkom medvjedu koji doduše nije ljubomorna zvijer, nego medvjed koji i plakati znade, ali ujedno i naš dječji medek - znak intimnog svijeta - našeg, prepoznatljivog, zagrebačkog: po naseljima, kolodvoru, tramvajima - ali i bilo čijeg, univerzalnog - kao što je zapravo univerzalno i globalno viđenje Majakovskog - kada ga očistimo od nanosa njemu uvijek iznova neprijateljskog 'byta' - neprevedivog ruskog svagdana, i pristanemo na identifikaciju s Razapetim.

 (Aleksandar Flaker, 'Povratak Majakovskog', Vijenac, 2001)

Čujte!

Ipak, ako netko pali zvijezde u pomrčini

znači - to je nekome nužno?

Znači - to netko hoće da one budu tražene?

(V. Majakovski, 1914.)