Boris Cvjetanović

2018

kniga fotografija

format: 23,5 x 23,5 cm

opseg: 125 stranica

nakladnik: Petikat

fotografije: Boris Cvjetanović

tekst: Boris Greiner, Goran Trbuljak

oblikovanje: Boris Greiner

lektura: Neli Mindoljević

prijevod na engleski: Martin Mayhew

tisak: Vemako tisak

naklada: 400 primjeraka

© Boris Cvjetanović, 2018.

PRIRODA I GRAD

Ili priroda u gradu. Iako bi, udaljujući objektiv nekoliko kilometara gore, bilo vidljivo da je prirode ipak znatno više i da je grad u prirodi. Moglo bi se čak reći da su priroda i grad na neki način suprotstavljeni i da je temelj te suprotstavljenosti zapravo i razlog nastanka grada. Jer je načelo kojem je priroda u svojoj organici odgovorna (koje je gotovo pa i apsolutno jer iz njega i proizlazi ideja o savršenom skladu kojeg sve ostalo može tek nesavršeno oponašati) za grad opasno. Grad se, slijedeći svoje načelo, iz prirode izdvaja i pripušta ju u sebe tek kontrolirano. Iako je ta kontrola manje ili više uspješna, ipak je primjetno da priroda u gradu pomalo gubi svoje osnovne značajke i da se ponekad čak može doimati i neskladnom. 

Cvjetanović se već dokazao kao pažljivi i pronicljivi proučavatelj grada. O tome svjedoči njegova fotomonografija 'Grad'.  Na tim se fotografijama, međutim, uopće ne pojavljuje čovjek kao ključni čimbenik grada, nego tek posljedice ili tragovi njegova postojanja i djelovanja. Te je tragove Cvjetanović do te mjere plastično uspio predstaviti da se stiče dojam kako grad kao glavni junak ne samo da ima svoj život nego da taj život teče gotovo usporedno sa životima njegovih stanovnika. 

Sada taj glavni junak dobiva još jednog. Ili preciznije još jednu – i nije samo gramatika jedina odrednica ženskog roda prirode, nego je to u prenesenom smislu i njena iracionalna suština nasuprot kontroliranom, dakle racionalnom, poretku grada. Osim toga, u pojedinim se scenama ili epizodama ove serije pojavljuju i epizodne uloge. To su stanovnici, oni su uglavnom statisti, iako ponekad preuzimaju i važnije role.  

Cvjetanović, međutim, ne mari za nekakvu temeljnu suprotstavljenost, a pogotovo ne obraća pažnju na možebitnu rodnu podvojenost glavnih likova, on fokusira njihovo zajedništvo, suživot koji uključuje razne oblike kontakata, pa i konflikata, apsurdne momente njihova sklada i nesklada. 

On je, nadalje, u potpunosti svjestan kako su okolnosti razvoja odredile da stvari stoje ovako kako stoje i da ono što sada jest nije moglo biti drugačije. Stoga ove fotografije nisu motivirane kritikom 'napretka', ne izražavaju nekakav 'zeleni' protest, iako se, s druge strane, često puta uopće ne mire s postojećim stanjem. One se čude neobičnom, simpatiziraju potlačeno, ismijavaju rigidno, mitologiziraju veličanstveno ili pak izoliraju obične prizore, posve usputne, svakodnevne, uspijevajući i u njima identificirati naoko nevidljivi sraz organskog i izgrađenog, prolaznog i trajnog. Cvjetanović nije ni na čijoj strani, jer ponekad je neuništiva divljina prirode zarobila napuštenu tvornicu, u sjeni nečijeg dvorišta raslinje je prekrilo porušenu ogradu ili garažna vrata, grmlje i korov sa svih su strana opkolili komadić asfalta pa se on doima kao kakav artificijelan ali simpatičan otočić u živom, surovom moru. Nasuprot tome, tanka zelena grančica izviruje iza rešetaka poput ruke što poziva u pomoć iz svog podrumskog zatvora. Panj bivšeg hrasta poput prijetećeg prsta put sivog je neba isturio iščupani korijen u posljednjem hropcu. Sve može imati bilo pozitivnu bilo negativnu ulogu, sve može biti jadno ili moćno, propupati novu nadu ili zauvijek ostati u dekorativnoj službi suvremenih linija.  

Izabrani su prizori paradigmatski primjeri određenih kategorija (urbanih, socijalnih, elementarnih, apstraktnih) ili pak nosači poruka što pobuđuju čuvstva, izražavaju dojmove, predlažu zaključke, uvijek temeljno portretirajući ono što se nalazi iza fotografija. Ono što je prethodilo zabilježenom stanju. Čak bi ih se moglo usporediti sa zbirkom kratkih priča u kojima je ispričana tek posljednja rečenica, no ona je dovoljna, ona je uhvatila namotano klupko za komadić koji viri i povukla, a priča se sama izvrtila prema početku. 

Zbirka postfestumskih pripovijedaka istodobno je i autoportret odnosno portret iskustvom izgrađena autorskog svjetonazora koji nikada ne govori izravno o sebi. Koji ne postavlja definicije niti stajališta previše svjestan njihove banalnosti, koji ne određuje moralna načela razumijevajući sve pojedinačne ili kolektivne slabosti. Taj je svjetonazor ipak u svakom detalju prisutan (kao i fotografsko umijeće o kojem više ne treba niti govoriti), on je, također, i iskorišten, on je djelatan i ima jasan cilj.  Taj je cilj istodobno neuhvatljiv poput tek uzletjelog vrapca s francuski pravilno oblikovane krošnje, on je u trenutku jer reprezentira ili preporuča otvorenu, ludičku razdraganost scenom koje časak kasnije neće više biti, jer časak kasnije taj biciklist neće više nastavljati liniju brončanih skulptura u labirintu parka ispred palače.  

Cilj je u prisutnosti, jer tu smo gdje jesmo, zajedno s krošnjama uličnog drveća u prozorskom se staklu napuštenog lokala zrcali i pločnik po kojem hodamo. I konačno, cilj je u primjećivanju i prihvaćanju isprepletenosti svega i svačega, zaboravljanju početnih pretpostavci jer su se priroda i grad odavno pomirili, stablo topole prilagođava boju svog debla boji izlokane fasade, oni postaju jedna instalacija i spremno poziraju. 

Od različita spola glavnih likova ipak ne odustajem posve, dapače, nazirem zaljubljenost kad gledam tu razbijenu uličnu lampu koja ispod mreže već gotovo posve ogoljelih grana reflektira ispalo zeleno lišće odozdo, podsjećajući prirodu na minule dane.  

Boris Greiner

NEKA RAZMIŠLJANJA O FOTOGRAFSKIM KNJIGAMA BORISA CVJETANOVIĆA I JEDNA IDEJA VEZANA ZA NJIH

“Priroda i  grad” nastavak je Borisove knjige “Grad”, a kako je prva knjiga zamišljena kao neka vrsta otisnute fotografove bilježnice, tako i ova ima sličan izgled i sadržaj. Isti je dnevnički pristup i princip nastajanja fotografija koje knjiga sadržava ali i to kako je knjiga nastala. Njegova foto bilježnica nastaje spontano, a fotografije refleksom. Njegove fotografije nisu studije, nisu ni rezultat beskrajnih čekanja prave atmosfere, namještanja nekog posebnog kuta snimanja ili vrebanja dramatičnog događaja. Kod Borisa nema svega onoga na što su generacije fotografa bili ponosne, namećući sebi baš neke od tih zadataka, gdje bi svakom prigodom posebno bila isticana njihova dosljednost u sprovedbi istih. Kod njega prevladava uvijek slična širina kadra, slična udaljenost od onoga što snima, dok je kut snimanja uvijek u visini njegovoga oka, a po potrebi s blagim nagibom prema gore ili dolje, a atmosfera koja bi koloristički pripomogla slici može biti bilo koja, ali nikako neka tražena ili naročito čekana.

Nema ovdje kod Borisa ni onog odlučujućeg trenutka za okidanje… ili ga ipak ima? Da, ima ga, samo taj trenutak nije onaj koji se događa u suodnosu motiva i prsta, nego puno ranije, u onoj sinapsi koja stvara sadržaj još u njegovom mozgu. Ovaj njegov klik u glavi nastaje puno prije onog Bressonovog odlučujućeg trenutka, koji uostalom, pokazalo se, nije ni bio jedinstveni trenutak već naknadni pametan izbor iz dva, tri ili više ionako dobrih snimaka nekog događaja. Zato je Borisov škljoc u glavi najbolji primjer kako aparat nije ništa drugo do produžetak fotografovog mozga ili još bolje rečeno njegovoga karaktera. Jer Boris ne pronalazi svoje fotografije tražilom aparata, nego to radi njegov karakter. 

Neki bi mogli reći, zar nije već i Tomislav Gotovac, kad je rekao: Kad otvorim oči, vidim film mislio pritom da mu ne treba ni kamera, da snimi film, a ni projektor koji bi ga vrtio, nego da se sva ta potrebna tehnika nalazi u njegovom ogromnom oku i velikoj glavi? 

Dakle, ako Boris prvenstveno škljoca “Cortex aparatom” i njegovim neurotransmiterima, a fotografije nastaju puno prije fotoaparata, što će mu onda Fuji X100T ili neki drugi? Točno. Ali trenutno fotografije nije moguće poslati direktno u tiskaru, mada se intenzivno radi na brain-computer-interfaces-u i pitanje je samo još koje će se godine, po pisanju Wall Street Journala, naći rješenje i za to.  Do tada ih mi ne bismo mogli vidjeti u knjiz, pa je stoga ipak potreban fotoaparat.  

A što nam otkrivaju njegove fotografije, odnosno njegov karakter?  Koji je to refleks koji kod njega prepoznajemo i po kojem on djeluje u ove dvije knjige? 

To je onaj refleks koji je potreban za brzo detektiranje redikula, a koji je svakom čovjeku s juga, uz more, urođen. Samo ovdje tim klikom u glavi nisu nađeni ljudi, neprimjereni pojedinci koji svojim ponašanjem ili izjavama naprosto pozivaju da ih se tako titulira, nego su to predmeti i stvari. Zatečeni su u gradskom okolišu u neprimjerenoj situaciji, te se s njima dobro malo narugati. 

Međutim, ovdje se ne bavimo kvazi etnopsihologijom, ne bavimo se njegovim pravim ljudskim karakterom, nego onim fotografskim. Kako njegov fotografski karakter vidi svijet oko sebe? U knjizi “Grad” rekli bismo da je to traženje reda u općem neredu. Iako to sada zvuči paradoksalno, tome nalazimo smisao baš listanjem njegovih knjiga. Taj nered s njegovih fotki najčešća je posljedica nekih ljudskih aktivnosti ili neaktivnosti. Onih praktičnih ili onih neadekvatnih. Pa kako Boris uvodi red u tu zbrku s kojom se susreće? Sva ispuznuća, iskliz­nuća, svi pomaci, sve nepreciznosti, nemarnosti, koincidencije, zagonetnosti, gluposti, blesavosti u tom svijetu djeluju apsurdno ali zar samo zato jer je to njegov mozak tako vidio? Ne, to stvarno postoji, ništa on nije aranžirao. Istina, drugi bi prošli pokraj i to bi im bilo normalno ili bi ih samo zabolila glava od kaosa.  Borisovo nas nabrajanje smiruje, tjera nam nadolazeću migrenu, iz očaja vadi perfekcioniste i zaljubljene u klasičnu estetiku, jer tom kaosu zapravo daje smisao, pronalazeći ga u smiješnom. Njegov nam smisao, iz stranice u stranicu knjige, proizvodi ugodu, jer iz slike u sliku prepoznajemo duh koji nas ne želi zgranuti i zabrinuti, nego uveseliti. I tako nas na slikama u knjizi, gdje se pokazuje kaos stvarnosti, smiruje stvarajući, zapravo, dvostruku ugodu. Prvo, ugodu kad otkrijemo na slici nešto smiješno, a zatim ugodu koja se umnaža listanjem knjige, jer sad smo već na novom zadatku pronalaženja njegovih dodatnih razloga za uvrštavanje pojedine fotografije, nasuprot nekoj drugoj fotografiji. I kad naš mozak otkrije te razloge, dogodi se i naš škljoc, ugoda je još veća. Ušli smo dublje u knjigu i više se ne bavimo očajem nesavršenosti, nego se jednako kao Boris samo podsmjehujemo iz stranice u stranicu čudnoj stvarnosti koju je vidio.

Ako je “Grad” knjiga raznih redikula, ova druga, “Grad i priroda”, jest knjiga ‘čini mi milo’. Čini mi milo je opet jedinstven pojam iz podneblja gdje Boris pripada senzibilitetom i karakterom. U ovoj se knjizi Boris, naime, zalaže za svaku travku koja si je izborila tračak svijetla probijajući se kroz asfalt, za svaku pa i onu suhu grančicu koja je završila u kanti za smeće. Tu nema podsmjeha i ismijavanja, nego samo velika nježnost. I evo nas ponovo na karakteru, koji s jedne strane pokazuje spremnost da se u svemu sumnjivom pronađe odmah ona strana koja se može ismijati, koji se izmjenjuje zatim  s treptećom potrebom da se zaštiti sve nejako, pa kaj to nije Boris? Da, to je skoro tako u cjelokupnomu njegovomu opusu. Ovdje, u ove dvije knjige, to postaje samo još razvidnije, budući su nastale u bliskom vremenskom razmaku i tu stoje pred nama jedna nasuprot druge. Boris će sigurno napraviti još nekoliko knjiga i one će mu se vjerojatno sadržajno kretati između tih dviju karakteristčnih tema Redikula i Čini mi milo, jer gotovo bi se sve fotografije iz njegova opusa mogle  ugrubo složiti se u te dvije kategorije, s time da bi Čini mi milo prevladala nad Redikulima, ne možda po broju pojedinačnih fotografija, nego po broju različitih tema sličnoga sadržaja. Tu bi se sigurno, zbog njegovog osjećaja za one koji trebaju zaštitu, našli fotografski ciklusi “Radnici”, “Mesnička 12”, “Bolnica” itd. 

Evo i novog paradoksa Borisovoga fotografskoga karaktera, kad o tome već govorimo, kad spominjemo njegove poznate crno-bijele cikluse. Iako smo rekli da Boris kod ljudi prepoznaje onu crtu koja se može ismijati i narugati, nikad to neće napraviti s ljudima koje smješta u svoje kvadrataste i provokutne okvire. Nema u njegovom fotografskom opusu ni jedna fotografija neke osobe kojoj se Boris ruga, ta je karakterna crta re­zervirana isključivo za predmete i stvari. Svi njegovi ljudi snimljeni su isključivo zato što mu je činilo milo gledati njihova lica, suosjećati s njihovim bolestima, jadom, siromaštvom i datom im egzistencijom. I gledajući ovu drugu knjigu teško se oteti dojmu da Boris svako snimljeno tanašno stablo, svaku kržljavu granu i izgaženu travku ne uzima jednako tako pod svoje smatravši da su ugroženi, te da trebaju zaštitu i potporu. On se isto tako divi svakoj samonikloj divljoj biljčici, iako samo prividno želi biti neutralni distancirani promatrač. A svojim odabirom teme i učestalim nabrajanjem sličnih motiva, razotkriva se kao postojani simpatizer i navijač.

Razmišljajući o ta dva pristupa, pitam se je li je moguće napraviti knjigu gdje bi se ta dva karaktera nazimjence sretala na lijevoj i desnoj stranici knjige. Pitam se kakav bi to bio sudar i kako bi gledatelj podnio apsurd raznih iskliznuća s digitalno obojenih fotografija i melankoliju s crno bijelih analognih slika ljudske bijede i jada. Da li bi humornost jednih slika pomogla crno bijeloj patnji s drugih slika ili obrnuto? Iako na prvi pogled to izgleda nespojivo i teško zamisliva mišanca, svim njegovim fotografijama karakteristična je ipak izrazita likovnost. Znam koliko su njegove crno bijele fotografije, na primjer, “Mesnička 12”, bogatstvom i oštrinom detalja, ekspresivnim fizionomijama stanara, izrazito bizarnog ambijenata, bile inspirativne grafičarima koji bi ih rado koristili kao podloge svojih crteža. Isto tako danas o novim digitalnim kolor serijama punih apsurda, umjetnici govore kao o vrlo inspirativnim mogućim objektima i instalacijama. Pa iako bi možda ideja miksanja bila sadržaj­no upitna i teška za čitanje, vizualno i likovno te slike čine nesumnjivo koherentnu cjelinu jedinstvenog karaktera i osobnosti.

I na kraju, nekako se nameće ideja da su obje knjige zapravo knjige sa sakrivenim značenjima. Pomislimo na trenutak da su knjige “Grad”, s prizorima sumanuto posloženih stvari i “Priroda i grad”, s ugroženim biljkama zapravo knjige o nama, ljudima. Postavlja se odmah pitanje zašto bi Boris sada išta sakrivao. Pa zar se s delikatnim temama nije bavio i onda kad je to bilo javnosti manje vidljivo, a rekli bsmo - i namjerno sakrivano? Osim toga, zar svuda oko nas upravo sada nema sve više nezamislvih aranžmana, prizora koji nas zgražaju, situacija koje nas žaloste?  

Pa zašto bi nam sada on govorio metaforički kad je sve jasno, kad su i svi drugi već progledali? 

Valjda baš zato, jer je i to dio njegovoga karaktera, da radi suprotno od onoga što je očekivano i svima od prve vidljivo.

Goran Trbuljak