Boris Greiner

2013

 roman

 format: 14,5 x 21 cm

 opseg: 184 stranice

 pogovor: Katarina Mažuran Jurešić

 crtež na ovitku: Vlasta Žanić

 lektura: Neli Mindoljević

 oblikovanje: Boris Greiner

 naklada: 500 primjeraka

 izdavač: Petikat, Zagreb / suizdavač: Naklada OceanMore, Zagreb, 2013.

 © Boris Greiner

U pitanju je proza koja poprima formu romana čija je struktura na prvi pogled razmjerno otvorena. Protagonisti romana, uvijek anonimni ‘Ona’ i ‘On’, epizodično suprotstavljeni jedno drugom unutar ironične pripovjedne pozicije 3. lica zanimljiv su analitički instrument promišljanja uloge zajedništva.

Propitivanje životnosti i autentičnosti predstavljenih pripovjednih glasova pomaknuto je iz domene subjektivnog pripovjedača u 1. licu, prema objektivnom, gotovo sveznajućem pripovjedaču u okviru pokušaja razumijevanja kompleksnih emotivnih odnosa žene i muškarca. Svojevrsno svjesno kolebanje između pozicija objektivnog i subjektivnog otkriva autorovu težnju razrješivanja problema objektivnog vrednovanja subjektivnog, u pravilu emotivnog, iskustva.

Inzistirajući na anonimnosti, odnosno upornom identificiranju likova isključivo osobnim zamjenicama, autor ne upada u zamku univerzalističkog pojednostavljivanja, nego naprotiv uspijeva izgraditi konceptualni okvir za svojevrsni prozni eksperiment. Tako se ‘Ona’ i ‘On’, dok nastoje uistinu biti Dvoje, poistovjećuju u mnoštvo sekvenci i epizoda, u pojedinostima iz života parova. U intertekstualnoj pripovjednoj igri pisac će posegnuti za parovima poznatima iz povijesti književnosti, ali i ostalih umjetničkih medija te u skladu s time jasno i motivirano pokrijepiti vlastiti glas odgovarajućim citatima.

Odabrani životni trenuci bit će temelj metodologije kojoj je cilj daljnja potraga za situacijama kojima se narativna cjelina može beskrajno proširivati.

Interpretacija postavljenog događajnog okvira, koji neskriveno polazi od iskustva svakodnevice, predstavlja svjetonazor, odnosno pripovjedačku gestu koja omogućuje izgradnju veoma zanimljive i ambiciozne strukture koja se istovremeno može tretirati kao roman, ali i kao svojevrsni dnevnički zapis. Ispisivanje protoka vremena od dana do dana, a koristeći se kronološkim redoslijedom s obzirom na naknadnu logiku autorove pozicije, u djelu je istaknuto namjerno usporavanje procesa pisanja. Uobičajene dimenzije života materijal su, prema autorovoj interpretaciji, za proizvoljno filozofsko ili paradigmatsko tumačenje. Pa ipak, u samom je rukopisu mnogo manje proizvoljnosti, nego što bi se iz autorove primjedbe moglo naslutiti s obzirom na to da je posrijedi vrlo promišljena proza koja suptilno zahvaća prostor privatnosti i reinterpretira ga u znatno širem i univerzalnijem kontekstu.

Ana Grbac

/.../

Negdje na polovici čitanja novog teksta Borisa Greinera zapitala sam se je li to uopće roman. Likovi se pretaču jedan u drugi, struktura je fragmentarna, od klasične kompozicije nema ništa. To s kompozicijom me najviše kopkalo – kako je uspio dobiti zaplet, a da zapleta u stvari nema? Odgovor sam pronašla pretražujući gdje sam se sama zaplela, za koju omču je mene-čitatelja ulovio? Tamo gdje nisam očekivala – naravno. Razapeo je mrežu između svojih likova i pomno se, minuciozno i oprezno kreće tom mrežom. Čitatelj skupa s njim. Cijela je stvar u tome: u tom prostoru između Njega i Nje. Mreža se napinje pa se opušta, pa se zaljulja, pa se smiri. Kratkim, izjavnim rečenicama pripovjedač primjećuje, nabraja, fotografira. On se ne upušta, ne petlja se, ne zaključuje. Od niza situacija on sklapa taj prostor, čini ga vidljivim, opipljivim, ne i razumljivim, naravno – ali prepoznatljivim. On prikazuje što je to što razlikuje Njega i Nju, on finom ironijom podcrtava što izađe od namjere jedne i namjere druge – gdje se one susretnu, u što se pretvore, što se od njih čuje i vidi, a što ostane i zapamti se kao istina moja i istina onog drugog.

/.../

Katarina Mažuran Jurešić, iz pogovora