DVA SATA

“Nitko drugi na ovoj planeti ne dolazi blizu.”

Piše na izresku iz novina okačenom iznad radnog stola.

Je li to upozorenje ili informacija?

Ako je poziv upomoć, stigao je prekasno, rezignirano razmišlja isljednik fotografirajući zatečenu situaciju u sobi. Kao i uvijek, sve se već dogodilo, i planeta i mi postojimo u post festumu. Odletjele su ptice iz dvorišta, rijeke su promijenile smjer.

U sceni koja stvarnost pretvara u dossier, predmeti postaju dokazi. Ali nema tog tužitelja koji će ih podastrijeti vrhovnom sudskom vijeću, kojeg uostalom također nema. Krvnik je već obavio svoje.

Prikupljajući podatke, isljednik pomisli kako je vrijeme zacijelo pedantno sve zapisivalo. Te bilješke vremenu dođu nešto kao natuknice, prema njima će se ono lako podsjetiti što je konkretno bilo napisano na papirićima prikačenim ispod novinskog izreska, kojima je sunce izblijedilo sadržaj. Možda je pisalo i kad je ispijena ta prazna boca i u kakvim okolnostima. Tko je tada sjedio ovdje, tko je riječima gradio most prema drugoj obali sve dok nije shvatio da je ta druga strana odavno napuštena, da su tamošnji graditelji prebačeni na novu lokaciju, a nekad postojane noseće konstrukcije nestale u maglama poput mokrih otisaka čaša na lakiranoj površini stola.

Gutljaji su bili vagoni noćnog vlaka, prepušta se slici isljednik, i jedan za drugim iščezavali u tamnom okviru prozora sve dok u boci nije ostao tek onaj posljednji, lokomotiva bez kompozicije.

Zločin ili kazna?, zapita se on kasnije u miru svog ureda proučavajući fotografiju na kojoj žena u svečanoj crnoj haljini leži kao da se prevalila s kreveta na pod. Noge i bokovi su joj gore, glava počiva na podu. Oko vrata ima bisernu ogrlicu, a preko očiju crnu krinku.

Ne treba mnogo mašte za dijagnozu ovog slučaja, zaklima glavom isljednik.

Zatekla ga je s drugom.

Prešutjela i čekala da se vrati. Ali dan za danom, samo je odlazio.

Ostavljala poruke, nije ih prepoznao, nije čuo šapat. Nije ju više gledao.

‘Nitko drugi’ znači – samo ti. A tebe nema.

Bez obzira gdje si, nisi zaslužio ovakvu kaznu.  Cura je očito luda, no mora se priznati da ima stila. Obući svečanu haljinu, oko vrata biseri, preko očiju crna krinka. I popiti otrov.

S druge strane (iskusan se isljednik ne prepušta olako), prizor izgleda više nego namješten… Recimo da je on nju s nekime zatekao… Recimo da on više nije mogao izdržati… I već polulud, obnevidio od nemoći i bijesa, ulio otrov u popodnevni čaj… U tom je slučaju ta scena i taj kostim njegova slika, njegov portret nje…

Isljednik razvija teoriju: dakako, to odgovara klasičnom procedeu – žena je romantična a muškarac realan. Dakle, ona je ‘luda’ a on ‘normalan’ - ne bi li trebala ta obična ovlaš prebačena košulja preko stolice svjedočiti kao dokaz njegova osobna, pa čak i socijalna profila i poslužiti kao kontrast njenoj prirodi, njenom doživljaju stvarnosti kao filma u kojem je autor scenarija i režije njen život? Njenom neuništivom vjerovanju u čarobni prah koji tko zna odakle dolazi i padajući pretvara svakodnevicu u scenografiju koja prestaje biti bitna, a nju uranja u gusti bazen ispunjen toplom energijom, bazen što pulsira i širi se oko nje i poput aure ide tamo gdje i ona ide – tajna čeka iza svakog ugla, zašto žmiriti?, zacijelo je znala reći… A on nije više mogao podnijeti njeno vječno traženje nepostojećeg viteza, čim bi ugledala nekog tko odgovara trenutnoj iluziji, odmah bi ispitala je li to uistinu taj. - Nema viteza, uzalud joj je govorio, nema od nebesa izabranih, svi bi ti oni samo virili pod suknju.

- Neki dolaze po mrljama na košulji a neki po zvijezdama, odgovarala bi, ne možeš ni bez jednih ni bez drugih, istina je svakog dana drugačija.

Kad nije mogao više izdržati, odlučio je iskoristiti tu crtu i ovako inscenirati njen suicid, konfabulira dalje isljednik… Znači da je on sada u nečijem krevetu, ne bi li sugerirao njenu navodnu ljubomoru i zamaskirao svoj zločin njenom fatalnom prirodom.

Opet, zamišljeno zastane dižući pogled s fotografije kroz zastakljene stijenke svog ureda preko praznih stolova i stolica birminghamske policijske uprave, kako ga ne razumijeti? Kako napustiti fatalnu ženu? Od nje se ne odlazi, ona je uvijek negdje drugdje, nikako ju uhvatiti. Iscuri iz zagrljaja poput pijeska s raširenih prstiju, njena ljubav nestaje poput kapljice na suncu, ali sutra je na dlanu nova kapljica. I uvijek je prava, kao i suze na njenom licu, uvijek istinite. Jadan momak.

No, već posve izluđen njenom organskom prirodom koja se erupcijama života i ne pokušava oduprijeti, odbacuje isljednik hipotezu, ne bi tražio alibi u tuđoj postelji, nego bi se sada okretao u ovoj stolici, u snježnobijeloj, a ne umrljanoj košulji, odvezane leptir kravate, s nožem u srcu, njen neprepoznati vitez.

Dakle, ipak je ona! I to ne kazna, nego predstava kazne. Posljednji poziv. Poput grčevitog drmusanja… Osvijesti se budalo, zar ne vidiš? Ti si jedini koji mi dolaziš blizu, a ne vidiš me!  Ne znaš tko sam, gledaš kraj mene a ne unutra u moje oči, zato se i ne prepoznaješ u njima… Koga tražiš tamo negdje iza?… Osjećaš se pozvanim od glasa koji dolazi iz velike daljine, kojem je nemoguće ustanoviti smjer, a koji bi te trebao voditi?… Vidiš drvo pokraj rijeke ispod kojeg stoji konj koji će te odnijeti k njoj… Ona negdje čeka da ju otkriješ?… Da, čeka… Oblači haljinu, stavlja krinku… Evo je!… Otpija gutljaj iz te malene tamne bočice s crvenom etiketom… Imaš dva sata da ju nađeš!

Bilo kako bilo, ovoj slici nešto nedostaje, analizirajući detalje zamijeti isljednik. U pitanju jest forma fait accompli, posljednji prizor, finalna scena, nema sumnje, to je to. Ali predstava kao da nije još završena… Otrov je bio brži, u redu…  I sve je naizgled na svome mjestu, biserje se rasulo, ruka je ispružena, krinka gotovo na zlatnom rezu… Scenografija također, uobičajenost spavaće sobe, lijevo nešto živih boja, u desnom uglu prozor, centralno krevet kao ideja poprišta strasti, ona je s njega ispala tek napola, kao da ju krevet i dalje negdje vuče. Dinamika je naglašena izostankom uzglavlja, ono je već probilo zid, ovo je tek zamrznuti trenutak, ona i dalje putuje s njim… A sav taj namještaj, sve je to tek površna slika, duboko dolje stvarnost ide svojim putem. Onda izroni van.

– Što je bilo, pitamo.

Ništa. Gotovo.

Ali završetku nešto fali!

Ali, ne, ne fali!!! Tako je – ona je još živa! To je alarm! Krik tišine! Čime ako ne svojim životom! Vjerovala je, bila je sigurna da neće proći tih dva sata, da će on doći.

I zato u kadar, odmah do bisera, pod pravim kutem s obzirom na sebe, u ravnini srca, nije stavila znak konačnosti – crvenu ružu, vječnu melodiju ljubavi i smrti.