MISLIOC

Čujem pilež motora neke barke odozdo, s mora, a ne vidim svjetlo. Bit će netko nešto taji.

Ima preko na Krku pećina, zove se Biserujka. Priča kaže da je mladi krijumčar ovuda noću veslao preko. Za svaku je turu plaća bila biser. Preko dana mladić je obrađivao polje, nitko u selu ništa nije znao. Osim njegove cure. Skupljali su blago da pobjegnu u svijet. Jednog jutra njega ne bijaše na njivi. Ona ga krene tražiti, nestane i nitko je više ne nađe.

To je legenda o pećini Biserujki. I nitko se do nedavno nije usudio u nju ući, držaše je prokletom. I dan danas nisu istražene mnoge njene odaje. 

Prošla nevidljiva barka, tišina vlada kopnom. Otoci su svoja priča. Otočani znaju nešto što mi obični ne znamo. Ovisni o ćudi mora, kad se vali dignu, kada vjetar naroguši krijeste, opkoljeni, izolirani, točka. Prepušteni sebi, ponosni kada dođe jutro. Tko zna, u ovom našem svijetu, jel’ tu crtu što je razvija izvjesnost nemoći pred prirodom, jel’ to iskustvo moguće kapitalizirati. Primjer dječaka odraslog na svjetioniku, može li on to iskoristiti, ima li u gradu igdje ičega čemu to donosi prednost ili je to samo kamen smutnje, potrošeno vrijeme kad se trebalo visiti pred haustorom i sa svojima planirati avanture čiji krajnji domet nikad ne doseže boravak na svjetioniku. Znači li to išta, primjer Kerouaca govori da ne, ali to je samo njegov primjer, ništa više.

U tišini čujem kako dvojica mladića uspinjući se puteljkom od mora, sjedaju na kamen točno ispod mene uhvatiti dah. Nešto tiho pričaju.

Sad su zanijemili zaglušeni bukom moje pisaće mašine, mog Aerlinera koji rula. Ne čujem više glasove, čujem samo sebe, a ja šutim. Samo mislim. Ali mislim ubitačno glasno. Skoro da bi me i ovaj dolje na svići, sin od Stipana, da je tu, čuo kako mislim.

Kada zamislim se malo dulje, svjetla se na Krku pale, opet onaj misli, misle. Ipak ništa ne poduzimaju. Jer na primjer da krenu, točno su na pola puta, kadli meni više ništa ne pada na pamet, gasim svjetlo, pravac postelja. Ne mogu me locirati. Dođu doma, žene pitaju, jeste ga? Jesmo vraga, prestao je mislit. Ne daj Bože da mi u šuljanju preko zaspalih padne na pamet zabilježiti kako su to oni svemirskom kukom bili uhvaćeni, kako ih je pokosio umor, u kojim sve pozama okamenio san, pa se vratim, palim lampu o tome misliti. Digla bi se avijacija s Krka. Izrešetali bi mi Aerlinera ko štuke spitfajera. Potonuli momentalno, moja letjelica i ja. Ali smisliti eskadrilu, dogovorim bar još dvojicu, jedan u Dramlju, drugi u uvalu Skot, kad krenemo složno, Krk se samo strese i nestane u Adriatiku. Za ništa su im štuke kad pista je pod morem. A mi mislimo, vladamo zaljevom i krećemo na Cres. Naše je grmlje ponosno na nas, oleander cvate, leptiri izgaraju od sreće na našim stolnim lampama. Djeca vrište u snu, ježevi se koturaju suhim lišćem, zrikavci zriču, penzioneri pred teveom kao pilane u Brazilu. Njihov pilež kao Dunbarov bas. Odjednom se deda trgne i uhvati mikrofon: a što ćemo sutra ako ne nađem trilje?

Buču, odgovara baka, a za maloga tikvice.

(iz poglavlja ‘Pod mahunama oleandra’, 3. dio neobjavljena rukopisa ‘Pisma iz prošlosti’)