Boris Greiner
2006
kratke priče
format: 14,5 x 21 cm
opseg: 152 stranice
urednica: Ana Grbac
lektorica: Neli Minodljević
oblikovanje: Boris Greiner
naklada: 750 primjeraka
izdavač: Petikat, Sveta Nedjelja, 2006.
© Boris Greiner
Tekstovi su napisani tijekom 2002. i 2003. godine.
/.../
Sklonost konceptualizmu i odmak od bilo kakve trke za trendovima, profitom i shvaćanjem knjige kao robe, Greiner iskazuje i svojom novom prozom, zbirkom crtica Život na tavanu čija je distribucija namjerno svedena na tehniku - iz autorovih ruku u ruke čitatelja. Naime, svaki je primjerak knjige, koja grafički uspješno predstavlja «običnu» bilježnicu, nedovršen i okončan tek u trenutku primopredaje kad svaki primjerak dobiva potpis, numeraciju i adresiran je na konkretnog čitatelja. Potpisnica je ovih redaka, na primjer, broj 201 što pokazuje kako ova neobična distribucija ne inzistira previše na kvantiteti.
Prozne crtice, koje nemaju nekakav jači zajednički nazivnik i čija je «samostalnost» grafički naglašena praznim lijevim stranicama bilježnice/knjige, predstavljaju intimne zapise, refleksije koje kronološki zatvaraju nekakav jednogodišnji krug – od ljeta do ljeta. Autor je pošao od zgodne podudarnosti i uspostavljanja analogije između svoga prezimena Greiner i francuske riječi grenier, što znači tavan, a zbirka funkcionira kao rezultat umjetničkog koncepta u kojem autor propituje prije svega usamljenost i izoliranost kakvu omogućuje/uvjetuje život na tavanu, koji ne samo socijalnim, nego i vizualnim i taktilnim senzacijama daje neke druge obrise.
/.../
Jagna Pogačnik, Jutarnji list, 24. 09. 2007.
/…/
Od izlaska knjige iz tiska do promocije prošlo je nekoliko mjeseci, jer je, kako kaže, tražio odgovarajući prostor, a pokazalo se i da promocija neće biti baš klasično predstavljanje knjige nego i nešto više od toga. Izložba i performans u kojem je knjiga, dakako, imala glavnu ulogu, dogodili su se u Galeriji Križić Roban. Čitav protokol predstavljanja knjige s tavanom u naslovu osmišljen je za prostor koji je Greinera podsjetio na podrum.
«Odgovaralo mi je da tamo mimikriram prostor u kojem inače radim. Priče 'Života na tavanu' ne događaju se, naime, na tavanu. One jesu pisane iz fizički vrlo fiksirane pozicije, uvijek na istom mjestu u istom okruženju. Budući da se ne radi ni o čemu drugom nego o mojim refleksijama, činilo mi se da bi bilo dobro predstaviti taj prostor, dakle fotografiju onoga što se nalazi iza mene u mjerilu 1:1, i predmete koji bi općenito simbolizirali situaciju na tavanu.»
“Život na tavanu” sastavljen je od niza kratkih crtica. One su potpuno impersonalizirane, nisu pisane iz prvog lica, nigdje se ne pojavljuje treće lice, i nikom se posebno ne obraćaju, što prije svega proizlazi iz koncepta izoliranosti. U Greinerovom slučaju to je posebno važno jer za njega ovaj pristup predstavlja svojevrsni eksperiment u pisanju. U obje prijašnje knjige, «Gambitu» i «Interkonfidentalu» (s Habjanom), kretao je iz situacije pisanja pisama, miljea u kojem se udomaćio kroz dvadeset godina rada. «Htio sam to konačno staviti na stranu, jer pisanje pisama uvijek uključuje nekog drugog tko pismo prima. Uvijek se pojavljuje lik ili barem misao na tog nekog, oboje su na neki način uključeni u pisanje pisma. Ovdje sam nastojao eliminirati bilo kakvog konkretnog dobivaoca, a i u obliku razmišljanja također mi je bilo važno da se nikomu konkretnom ne obraćam.»
Odricanje od forme na koju se navikao i koju je dugo razvijao, te činjenica da je radio u izolaciji, uglavnom definiraju koncept knjige. No zanimljivo je da su motivi koji Greinera okupiraju najčešće taktilni. U pisanju često izoštrava predmete koji ga okružuju, a tijek misli obično se preko njih i usmjerava. Možda zato i ne bi trebalo biti čudno kada kaže da se konkretno uhvatio za vizualnu formu teksta. «Ovi tekstovi imaju formu male kocke, većinom se sastoje od deset do petnaest redaka. Osim toga, oni nemaju nikakve veze između sebe te je zato važno što je u knjizi tekst uvijek na desnoj strani, dok je lijeva prazna.»
Sve te misli, kaže Greiner, proizlaze iz situacije boravka sa samim sobom, straha od praznine i nastojanja da se tu prazninu nečim ispuni. Izolacija nije bila samonametnuta nego se dogodila spletom okolnosti, činjenice kako je većinu vremena proveo izvan grada, te da je imao više prostora i vremena koji nisu bili ni za što drugo rezervirani. «To je i način zabave. Nekidan sam pročitao kod Carvera da su dvije stvari važne u pisanju: da te tekst zabavlja dok ga pišeš jednako kao što zabavlja i onog koji ga čita. Budući da sam imao slobodnog vremena po nekoliko sati dnevno, to mi je bilo puno interesantnije raditi nego nešto drugo». Možda je to bilo i glavno ohrabrenje da knjigu, koju je pisao sam za sebe, uopće objavi. Sam čin uručivanja i dovršavanja knjige u tom istom procesu na neki je način pomogao da njen sadržaj premosti granicu između privatnog i javnog. «Ona je doista bila na rubu – da li da je objavim ili ne? Zaslužuje li nešto što ipak biva u domeni moje intimnosti postati javno? Na neki je način i ostala na rubu, i zato mi je taj trenutak uručivanja bio važan za trenutak njenog ulaska u javnost».
/…/
Marko Golub, Radio 101, 2007.
