Boris Greiner
2010.
esej
format: 21 x 29.5 cm
opseg: 32 stranice
urednik: Jean de Breyne
fotografije i prijelom: Boris Greiner
naklada: 300 primjeraka
izdavač: Galerie L’Ollave, Rustrel, Francuska, 2010.
© Boris Greiner
Ova knjiga / časopis objavljena je dvojezično: na francuskom i hrvatskom jeziku, sastoji se od dužeg eseja ilustriranog autorskim fotografijama koje na asocijativnom planu prate pojedine odlomke teksta.
Fotografije iz knjige izložene su (zajedno s tekstom) na skupnoj izložbi Nulta točka pogleda (autorice Sandre Križić Roban) u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu (2011.) i u Cameri Austria, u Grazu (2013.)
Temeljem ovog teksta napravljen je i istoimeni peformans za video u Gradskoj vijećnici u Zagrebu.
ZAKRIVLJENOST
/scenarij za video performans/
/Interijer. Dvorana srednje veličine. »etrdesetak stolica u improviziranom gledalištu. Nasuprot njima postament od svijetlog drveta visok oko 160 cm - klasična govornica. Na njoj je mikrofon i čaša vode. Na zidu iza govornice je školska ploča. S druge strane, u dubini sale, kamera na stativu, crvena lampica gori, kamera snima. Bočno, na zidu ispod plafona, pričvršćena je još jedna kamera. Daljinskim upravljačem očito kontrolirana, sasvim se polako pomiče lijevo, desno. Švenka. I ona je uključena. U dvoranu ulazi čovjek srednje dobi u tamnom odijelu sa svežnjem papira u ruci. Prilazi govornici, odloži papire, kažiprstom lupne po mikrofonu, nakašlje se i otpije gutljaj vode. Zatim pogledom prijeđe po praznom gledalištu, uzme jedan list papira i započne./
Od Shangaya do Brisbanea, od Punta Arenas do Vladivostoka, svega na ovome svijetu ima. Od prozirne rezbarije zamrznutog vodopada iznad modrog granita Helsingforsa, do mračnog meandra rijeke Kongo iscrtanog na dubokom zelenilu prašumskog fonda. Od Semiramidinih visećih vrtova do patuljaka u dvorištu jednokatnice na periferiji. Unutra, sve se topi od vrućine, na krajevima vlada vječni led. Takvi su i ljudi, dok jedan zvjera oko sebe neprestano se čudeći, drugi ravnodušno odmahuje rukom. Dok jedan kaže kako nema dva ista, dapače, da u čitavom svemiru nema ništa slično, drugi tvrdi da je sve to jedno te isto i da je čovjek preslika svemira... ‘I povećaš li teleskopom beskrajna sazviježđa’, dokazuje, ‘ili pod mikroskopom ponireš u pore ljudske kože, na kraju dobiješ istu sliku’.
Bilo kako bilo, među svim tim običnim stvarima i neshvatljivim čudesima odvija se naše postojanje. Moje, kao i postojanje svakoga od vas, ovdje neprisutnih.
Jer, da se razumijemo, vaše je odsustvo samo iluzija.
Krenimo dakle od osobne prisutnosti. Kao takva, ona je dio velikog kruga. Zanima nas njen okvir, zanima nas prostor gdje se ona odvija. Oslikao bih tu apstraktnu misao primjerom. Nalazimo se na osmatračnici visokog tornja, okrećemo se oko sebe za 360 stupnjeva. Panorama koju vidimo neka bude dno izvrnutog stošca čiji je vrh u središtu zemlje. Obratimo pažnju na veličinu plašta tog stošca s obzirom na površinu njegova dna. On je vrlo izdužen, zar ne? Taj stožac ne možemo sagledati u cijelosti. To neka bude simbol stvarnosti u kojoj se nalazimo a koju jednako nismo u stanju sagledati u cijelosti. Ne znamo njeno pravo ishodište, ne znamo kako je došlo do toga da ona bude upravo ovakva. Promatramo malen dio njene pojavnosti i čudimo se. Pod tom pretpostavkom, stojeći gore i gledajući taj prizor, osjećamo kako u nama raste i kako nas preplavljuje dojam o dimenzijama zakrivljenosti. Naša stvarnost nije ravna, koliko god nam se to činilo.
Povucimo načas paralelu s pticama, one su znatno češće izložene tom prizoru, te su, logično, svjesnije kružnosti svega.Osim toga, kad smo već kod ptica, šojka, primjerice, može vidjeti za 360 stupnjeva. Iz te sposobnosti možda i proizlazi njen mir kad joj se s leđa približava lisica. Jer ona cijelo vrijeme prati njeno prikradanje. Lisica to ne zna, vjeruje da je nečujna i vidi da je sve bliže. I kad je već krenula u skok, šojka tad uzleti, vrlo nonšalantno. A lisičji zubi škljocnu u prazno. Tako bismo i mi mogli, imati takav mir dok se razvija nešto oko nas, kada bismo bili svjesni cjelokupnosti svega. Onoga prije i onoga poslije, uzroka i posljedice. Kad bismo imali pod kontrolom oblik reakcije zatečeni neočekivanim. Kasnije je moguće objasniti, no u tom trenutku ne. I dobro da ne, prostor onoga što ne znamo neizmjerno je važan, on je izvor trajne, nikad zadovoljene znatiželje. Oh, ponekad i jesmo poput šojke, uspije nam zauzdati nepoznatu logiku ulaza i izlaza, odmaramo se od nemira sumnji i neizvjesne potrage, osjetimo mir što ga donosi kontrola. No, ubrzo nam dosadi. Privučeni nepoznatim zamamnim zrnovljem, zalazimo sve dublje i dublje u dubinu šume, ne obraćamo pažnju na moguće opasnosti koliko nas uzbuđuje misao na još zamamnije zrnovlje. Zaboravljamo da nismo šojka i pojede nas lisica. I drugi put, i treći put…
Javlja se tada u nama strah, ne usuđujemo se više krenuti za tajanstvenim plodovima što kriju se u neistraženim čestarima. Postali smo svjesni. Gledamo kako neki drugi nestaju u gustišima i hrle čistoj propasti ususret. Zavidimo im na naivnosti.
Razmišljanje je kobno. No, odbaciti ga također je svjestan čin. Mjehurić je već puknuo, promjena se dogodila, granice oblikovane. U međuvremenu, također putujući svojom putanjom, Sunce izlazi iz našeg vidokruga. Nastupa period smanjene vidljivosti. Iznureni unutarnjim naporom padamo u san. Košmar, bolje reći - bez odbrane, nemilosrdno izloženi podsvjesnoj interpretaciji jave. U tamnom, zastrašujućem okolišu šibaju nas grane kao oživjele rešetke racionalnog zatvora. Grabimo prema staklenim vratima na kraju šume, no lancem okovani za kuglu neumitne spoznaje ne pomičemo se ni za pedalj. Prema svjetlu u daljini upućujemo očajničko pitanje: kako, kad zrnovlje se može slijediti jedino ne hajući, ne znajući. Je li s time zauvijek završeno? Da - odnekud se začuje mukli odgovor zatvorskog čuvara. I bježati nema smisla, jer vani nema ničega. - Koliko ovo traje, pitamo. - Nije određeno.
No, kako to u snu obično biva, odjednom se nađemo u ogromnom prostranstvu. Na horizontu nešto zamijeni ništa. Prepoznajemo krajolik, sve je kao prije. Kojim putem? Nepoznatim, naravno. Hopla, ponovo u čestaru. Vrlo je slično, probijamo se kroz gusto raslinje, ne vidimo ponovo dalje od nosa, grmlje ima trnje i šiblje je žilavo. Put krivuda i često se gubi, samo sada je to nizbrdo i sve je rijeđa vegetacija! Ovdje smo već bili! Repeticija?... Ponovo nasumično srljanje okončava razbijanjem glave o stijenu enigme što je zatvorila prolaz. Kamo ovo ide? Zašto se ne vratiti na proplanak? Čemu trapnja neudobna prolaska kad se dobrano već nazire da na kraju čeka pustinja? I kakva je to misija, što se uopće traži?
Kao i uvijek, poslije intenzivno proživljenog nastupa rezignacija. Jutro nakon košmara u drugi plan potiskuje noćna pitanja.
Giorgio Agamben tvrdi da su epohe u povijesti čovječanstva ono što su duševna stanja u povijesti pojedinca. Promatrajući sadašnjost, kaže dalje, dosad neviđeno nebo apsolutno neepohalne situacije u ljudskoj povijesti navješćuje trajnu olovnu svjetlost našoj apatiji. No ako epoha i jest bespomoćno izložena hirevima svojih protagonista, ona svijest što je pojedincu uskratila slobodnu potragu za zrnovljem, sad mu daje mogućnost da iskoristivši prijeđeni put osvijetli slijedeću etapu.
/Govornik za trenutak zastane, otpije gutljaj vode, okrene list papira, te nastavi./
Pokušajmo načas zamisliti situaciju pozornice. Stožac prostora pojedinca izdvojenog iz cjelokupnosti predstavljen je ovdje preciznim svjetlom reflektora koji obasjava dio scene. U središtu izoliranog dijela je prazna stolica. Iz mraka izlazi i na nju sjeda protagonist. Predstava je počela, protagonist prekida nepomično sjedenje, odlazi izvan fokusa svjetla, vraća se donoseći ogledalo, postavlja ga nasuprot stolice i ponovo sjeda na nju. E, sada, molim vas, malo više koncentracije. Složenim tehničkim postupkom situacija se mijenja. Sinhronizirano, reflektoru se smanjuje intenzitet svjetla, istodobno, uključuje se nevidljivi projektor koji je smješten iza i iznad osobe na stolici te na ogledalu kao projekcionom ekranu projicira sliku te iste osobe koja sjedi na stolici. Sve dok stvarna osoba na sceni posve ne utone u mrak a ostane samo projekcija nje na ogledalu. U filmskom zbivanju nakon kraće nepomičnosti osoba ustaje, okreće se gledalištu i počinje pripovijedati. Po klasičnom obrascu, sporim pretapanjem prizor pripovjedača biva zamijenjen ilustracijom njegovih riječi, realnim i metaforičkim vizualizacijama elemenata priče.
No, krajnji cilj nije predstaviti samo konkretnu pripovijest u slikama, što će reći - konačan umjetnički artefakt, nego i ono između autora i njegove kreacije. Dakle, u ‘mehanizam zapleta’ ravnopravno se uključuje prostor kroz kojeg prolazi ideja od začetka do uobličenja. To je prikaz osobnog instrumentarija, subjektivnih čimbenika koji presuđuju o selekciji upravo tih epizoda. (Inovacija u vizualnom mediju zapravo je primjena klasičnog literarnog postupka poznatog kao ‘zbivanje en marche’, a što je vama, cijenjeni neprisutni, vjerujem, itekako dobro poznato.) Zbog toga i u tom trenutku aktivira se još jedan projektor i sliku projicira na snopu svjetla koje proizvodi prvi projektor prikazujući film na ogledalu. U novoj su snimci naoko slučajno izabrani detalji autorove svakodnevice izmiješani s etapama procesa - konstantna potraga za neočekivanim spinovima, novim uglovima tumačenja temeljne materije, poigravanje aspektima... Ta je druga projekcija, naravno, prozračna, transparentna, kao što jedino i može biti projekcija na snopu svjetla. Skromne naznake te tehnologije budućnosti moguće je zasad vidjeti u dječjim zabavnom parkovima.
/U svijetu filma dotična bi tehnološka inovacija moguće bila ostvariva i u okvirima holivudske produkcije. U konteksu ovog ekspozea, pak, taj je vizualni elemenat nezaobilazan - procesualnost nastoji promovirati na razinu finalnog uvodeći još jedan lik ravnopravan ostalima - onaj autora, odnosno subjekta. Razumljivo, kada se kamera nalazi u razini pogleda, takav je rakurs činilac subjektivnog kadra, on se dakle predstavlja kao viđenje svijeta jednog lika - i takva će snimka potencirati stupanj isticanja naročitosti toga gledanja. Inače, općenito, a naročito kad se pojavljuje kao autorov kadar, rakursna snimka imat će brojne retoričke funkcije. Svojom neobičnošću ona će zacijelo prisiliti gledatelja da zapazi nešto što inače ne bi zapazio. Nadalje, takvom će se snimkom, upravo kao i pojedinim planovima, otkriti ili istaknuti neka posebno važna ili nepoznata svojstva snimane materije. Također, zbog rakursne neobičnosti, autorov će kadar dobiti retoričku vrijednost znaka za uzbunu, kao autorovo upletanje u priču, kao njegova naznaka da će uslijediti neka promjena koja upravo nadolazi, a koje još nismo svjesni iz same građe./
Da, da, naravno, slažem se s vama poštovani odsutnici, ovakav tekstualno slikovni ekskurs narušava kontinuitet čak i kada je linearnost izlaganja potkrijepljena konkretnim elementima. No, nije li upravo jedan od ovdje neprisutnih svojedobno ustvrdio kako je ‘nužno skrenuti sa svog puta, da bi se kratak put povratka prešlo pravilno’. Gradi li se mozaik samo jednobojnim kamenčićima? Osim toga, potencirana posvemašnjim izostankom - vas kao publike, multidisciplinarne izvedbe kao medija, mene kao autora i scene kao takve - ne uzurpira li i ova predstavka legitimitet realiziranog fakta? Vjerojatnost vašeg tihog protesta ovdje me dakle nimalo ne sputava, jer vas, uostalom, nema. Slijedom toga posve sam slobodan situaciji na sceni dodati još jedan element.
Nevidljivom akcijom, scenski radnici nasuprot ogledalu/ekranu postavljaju još jedan, po svemu identičan postojećem. On postaje vidljiv postupno - polaganim se fade inom na njemu počinje pojavljivati projekcija također istovjetna postojećoj. Aktivni će gledatelj posumnjati, maločas alarmiran najavljenim znakom za uzbunu, ubrzo će ustanoviti diskretna nepoklapanja između dvije projekcije. Konkretno, u filmskoj se priči, koju vi, ovdje neprisutni, sada zamišljate da pratite, pojavljuje sekvenca u kojoj se konobari povlače iza grimizne zavjese neprimjetno potegnuti gutljaj nesvjesni reflektora uslijed kojeg gosti njihovu akciju promatraju poput one u kazalištu sjena. U paralelnoj je projekciji ta zavjesa smaragdne boje. Ispočetka u nijansama, različitost se sve više povećava i u projekcijama se posve gubi povezna linija. Pozivam neprisutne na najviši mogući stupanj koncentracije, preslikavajući stožac ljudske stvarnosti na kazališnu pozornicu u kontekstu stvaralačkog čina, stigli smo do konačne situacije, do kulminacije izvedbe.
Na tamnoj su pozornici dva sučeljena ogledala/ekrana. Na njima se prikazuju dva filma što variraju jednu priču birajući različite epizode. Između njih, na dva ukrštena projekciona snopa svjetla prikazuje se treći film koji odgovara na pitanje zašto se prva dva razlikuju ako govore o istome. Pretpostavljam vjerojatan prigovor cijenjene publike kako ‘drugo ogledalo’ relativizira osnovni naum, te kako bi dakle bilo jednako opravdano postaviti pet, deset ili xy ekrana/ogledala, budući je mogućnosti razvoja bezbroj. Prvi dio prigovora odbacujem s objašnjenjem da predstavljeno odgovara istini, simbolizira činjenicu kako autora učinjeno neprestano mijenja. Taj je prostor živ, neznatno zakrivljen kao što je i ogledalo neznatno zakrivljeno, kao i prostor isječka kugle čije zakrivljenosti postajemo svjesni tek kad se iz same kugle izmaknemo odnosno popnemo iznad. Drugi dio prihvaćam, no podsjećam kako tema ovog izlaganja ipak nije posvemašnja svekolikost nego kontekst pojedinca s obzirom na nju. Pojam dualizma bih protegnuo i na osnovne univerzalne značajke zakrivljenosti - ona se nikada ne događa samo u prostoru, nego uvijek i u vremenu - te su dimenzije neraspletive, u zajedništvu uvjetuju bezbrojne mogućnosti naših putanja. Iz čega proizlazi da ono što nas čini, a čega smo tako malo svjesni, ipak presuđuje o izboru.
Slijedom toga, teško je bilo kome, dakle ovaj čas ovdje prisutnima ili ne, od sebe odagnati komadić znatiželje - što je to što nas čini?
Odlučno otklanjam i prigovor kako čovjek ima i drugog posla osim napajati se na izvoru svoje znatiželje, naslijepo bacati vedro u bunar svog intimnog bića, jer ako to ne čini, a izvršavajući sve ostale obveze, on je propustio izvršiti osnovnu odgovornost, a to je odgovornost prema samorađajućoj misli kao kontaktu njega i svega. Legitimno se, dakle, baveći znatiželjom, pokušavamo skinuti bar jedan malen veo s vječne enigme, primjerice zašto je sada netko ovdje ili negdje drugdje? I dolazimo do poraznog zaključka kako to uopće nismo u stanju. Jer koliko god se držali jedne tendencije, koliko god baš nju prepoznavali kao ono što nas čini, razvoj nas dovodi u kontradikciju. Zakrivljenost je u nama, ono od čega smo krenuli, putem smo napustili. Proučavajući sada ono što smo snimili tada - zavukavši ruku duboko unutra, opipavši i izvadivši van to što nas je progonilo ili zanimalo, opterećivalo ili fasciniralo - to više nije isto.
/Govornik zašuti. Odloži papire, polagano digne pogled i usmjeri ga u daljinu kao da iščekuje reakciju na upravo izgovorenu poantu, iako svjestan da do nje neće doći. Zatim se ponovo približi mikrofonu i, poput post festuma, tiho izgovori još nekoliko riječi./
U post festumu pokušaja oslikavanja stvarnosti primjerom - sinhronizirano, polagano blijede projekcije na ekranima dok oni ne ostanu prazni, osvjetljeni bijelim svjetlom.
/Treća projekcija međutim i dalje traje, dokumentarni fragmenti nastavljaju se, u subjektivnom se kadru sada pojavljuje vizura praznog gledališta, onda prizor kamera na kojima crvene lampice i dalje svjetle. Dvije ruke što sakupljaju papire sa stola, otvaranje vratiju, tehničar sjedi za mix pultom, režiser prilazi i pruža desnu ruku na pozdrav.
Slijedeći kadar već je eksterijer, total na Držićevu ulicu kojom promiču tramvaji i automobili, a preko, na drugoj strani, iz krošanja na trgu kralja Krešimira izlijeće jato ptica. Nagli rez, slijedi interijer, krupni plan, grubo ožbukan betonski dimnjak iz kojeg izlazi jedan manji, aluminijski, koji ulazi u plinsku peć./
