Boris Greiner
2011.
zbirka kritika / osobnih osvrta
format: 14,5 x 21 cm
opseg: 256 stranica
pogovor: Evelina Turković
oblikovanje: Boris Greiner
naklada: 750 primjeraka
izdavač: Petikat, Sveta Nedjelja, 2011.
Zbirka obuhvaća tekstove napisane od 2005. do 2011. godine.
Tekstovi se bave zbivanjima na suvremenoj likovnoj sceni, a kontinuirano su objavljivani u emisiji ‘Triptih’ na 3. progamu hrvatskog radija, većina od njih kasnije i u ‘Zarezu’, dvotjedniku za kulturu.
Naslov zbirke moguće je protumačiti dvojako: govoreći o pojedinim umjetničkim ostvarenjima razvijao sam vlastiti mehanizam pristupa, ali i kriterija, koji plastično oslikava moju perspektivu i postavlja uporišnu točku; primjenjujući tu metodu na konkretne istupe nastojao sam identificirati, pojasniti i potvrditi njihovu inovativnost, adekvatnu isprepletenost motiva s oblikom izraza (najčešće konceptualnim) te dokazati kako su na taj način (svatko u svom istupu) uspjeli osvojiti jedan malen dio dotad neistraženog područja. Istodobno, naslovom se referiram i na vlastiti angažman (kao zainteresiranog doživljavatelja) jer sam, u nastojanju konkretiziranja komunikacije između sebe i umjetničkog ostvarenja, došao u priliku produbiti svoj doživljaj i na taj način osvojiti područja o kojima pišem.
Ne pokušavam, dakle, preuzeti objektivno stajalište, nego, naprotiv, nastojim argumentirati osobni doživljaj koristeći se pritom svim raspoloživim sredstvima, u središte pozornosti uvijek stavljajući prepoznavanje univerzalnog kreativnog nerva. Naglašavanjem subjektivne pozicije nastojao sam uspostaviti svojevrstan dijalog na relaciji autora i primatelja. I to ponajprije stoga što takav razgovor nažalost često puta izostane, a osobno vjerujem kako većina autora za njim čezne jer javno izlaganje nije samo dio umjetničkog posla nego je u njega velikim dijelom uključena i želja za komunikacijom. Pokušaj ispunjavanja te želje bila mi je (a i ostala) trajna motivacija za pisanje ovih tekstova.
/.../
Kako se pokazalo, Greiner je 'osvojio područje', ali nije pri tome postao likovni kritičar. No, tu poziciju nije ni namjeravo zauzeti. Pišući o umjetnosti, i to onoj upravo izašloj iz ateljea, o onoj friško izloženoj javnosti od koje očekuje prve odjeke, Greiner je ostao dosljedno u svojoj prvobitnoj ulozi: umjesto da je prosuđuje i rezolutno valorizira, on je više od svega pažljivo promatra. Nastavljajući tu svoju promatračku 'djelatnost' skoro neposredno na kreativni proces samih umjetnika, bez vremenskog odmaka koji će mu dati prostora da možda nesvjesno i nehotično usvoji moguća tuđa mišljenja ili dojmove, Greiner pažljivo njeguje svježinu vlastitoga doživljaja.
Njegov pristup polazi, dakle, s pozicije učinka djela, s krajnje točke umjetničkog procesa. Što istodobno znači da djelo ne doživljava isključivo kao krutu činjenicu, nego prije kao pojavu koja se u doživljaju (njegovom ili nekog drugog gledatelja) oslobođa od statičnosti svoje tvarne (ili bilo kakve) pojavnosti. Djelo je izjednačeno s njegovim djelovanjem, važno je ono što nam ono čini, što nam je omogućilo da doživimo, razumijemo, osjetimo... Djelo je sam njegov doživljaj.
/.../
Evelina Turković, iz pogovora
