TAMNA TVAR

 

 

/Ribarska koča, Podvelebitski kanal, Jadransko more, petak, 17. rujna 2010., 04:45 h/

Noć. Mirna površina mora blista pod jarkom mjesečinom. U kapetanskoj kabini upaljeno svjetlo, na palubi, u polumraku drijema netko naslonjen na gomilu praznih kašeta.

- Asti Isusa, Jere, - zaurla kapetan nadglasavajući glasno režanje dizel motora, - more li to malo brže...

- Nemoj me Duje jebavat, držin fulgas, getriba će puknit, ka da nas je doli ćagod ćapilo, - odvikuje muški glas odozdo, iz potpalublja.

- A, sranja... Jere, fermaj!, - viče iz kabine kapetan Duje, - ala Ažo, amo ća dignit, biće mriža zapela.

- Diš sad dizat, - mrmlja Ažo, otvara oči i ustaje - nema ni po ure....

Utihne dizel, Jere izađe na palubu, Ažo uključuje dizalicu za mrežu.

Duje se spusti iz kapetanske kabine i upali snažne reflektore. Paluba obasjana kao kazališna pozornica, minute sporo protiču, dizalica stenje, konopi istegnuti do pucanja. Tročlana posada na krmi otpuhuje dimove napeto promatrajući blistavu površinu nad misterioznim dubinama Podvelebitskog kanala.

 

 

/Automehaničarska radiona, Barutanski jarak, Zagreb, 09:30 h/

- Elektronika, - promrsi majstor Šafran spuštajući haubu, - otišla je elektronika.

- Ne treba mi elektronika, samo skinite blokadu paljenja, da bude klasično - gurnem ključ, kresnem, i gotovo - pokušava povoljnije rješenje iskamčiti Max, vozač, mlađi čovjek.

- Ne, morate ići u servis, oni ga stave na kompjutor i dekodiraju, neumoljiv je majstor.

- Ali taj njihov servis, to je privatna klinika, ta čista čekaona, sve okolo veliki televizori, puštaju ti filmove, dobiješ kavu i kolače... A na prijemnim pultovima cure kao na vašim kalendarima, samo prave... Znate koliko to sve košta?...

- Prepustite se i uživajte, nema druge, samo oni imaju pin za vaš ključ.

 

 

/Auto servis Renault, Dubrava, Zagreb, 09:50 h/

Ispred servisa Maxa dočeka dugačka kolona parkiranih Renaulta svih vrsta. Čim se zaustavio, prilazi mu prekrasna djevojka.

- Eto, vidite i sami... Najbolje da pod brisačem ostavite telefonski broj i otiđete prošetati... Prekrasan je dan...

- Ali meni treba samo ključ, nešto sa elektronikom...

- Da, da, znam, svi ovi isto, - nasmiješi se djevojka pokazujući kolonu, zatim se nagne niže nad otvoreni prozor i dometne značajno, - nešto je u zraku. Presječen je virtualni koridor, ne uspijevamo uspostaviti vezu s centralom u Francuskoj, sve je stalo... Možete i unutra, pogledati neki film, ali kažem, zaista bi bilo šteta, jutro je kao stvoreno za šetnju Maksimirskom šumom, kad ste zadnji puta bili u zoološkom vrtu?

- To bi bilo lijepo, ali i ja radim, baš kao i vi, pravo čudo da me već nisu zvali...

- Nemoguće, samo stabilne linije rade... Na radiju isto ništa, eter je prazan, kao da je netko nekim velikim nevidljivim škarama prerezao cijelu tu nevidljivu mrežu... Pogledajte gore, nebo je  čisto, bez ičega na sebi... A pazite ovo... rujansko jutro završilo smotru, u okršaj poslalo šarenu kohortu, nek’ ispale plotune žute i plave, haljinama mašte nek’ odjenu jave... 

Max ju pogleda, izgleda sasvim normalno, dapače, izvrsno. Ni traga sumanutosti u njenu pogledu, tamne, nasmiješene oči... Dapače, prisno, ni traga uobičajenoj distanci što je poput vodene barijere takve žene često oko svoga dvorca postavljaju... I kao da se obraća upravo njemu, Maxu, a ne tek jednom od vozača iz kolone. I baš bi s njim jako rado prošetala zoološkim vrtom... Ali, što to priča, misli Max vadeći telefon iz džepa.

Okreće Adama, kolegu s posla... Tu tuuu tuu tuuu tu tuuu...

- Što je ovo, neki Morzeovi, - kaže Max pružajući joj telefon na uho.     

- Samo čas, - ona odmakne telefon, ode do vozila koja su se u međuvremenu zaustavila iza Maxa i vrati se za minutu, dvije. - Najradije bih stavila tablu s tom informacijom i otišla s vama do Maksimira... 

- Čekajte, i svi ovi ljudi su bez protesta otišli?... A kako ćete ih zvati kad ne rade telefoni?

- Sve je u vezi, ljudi sa zvijezdama, priroda s predmetima,  - nasmije se ona, - kad jednom prorade veze, sve će proraditi, prije toga ništa... Riješeno, idemo.

 

 

/Zgrada Ujedinjenih naroda, New York, 10:15 h/

U tijeku je izvanredna sjednica odbora za svjetsku sigurnost. Predsjedavajući, mister Anthony Munauno, nastoji nadglasati galamu.

- Dame i gospodo, molim vas, dame i gospodo... Suočeni smo s elektronskom katastrofom nesagledivih razmjera. Točno u 03 sata i 39 minuta po srednjeevropskom vremenu svi bežični sustavi prestali su funkcionirati. Srećom, od posljedica tog komunikacijskog black outa, nitko nije stradao, pravim čudom svi su avioni uspješno prizemljeni, svi željeznički sustavi momentalno prebačeni na rezervni, analogni kod. Odbacili smo mogućnost terorističkog akta budući je obim katastrofe globalan. Pretpostavke znanstvene komisije o uzrocima ove kataklizme prenijet će vam doktor Joseph Macnamara iz svemirskog instituta u Johannesburgu. 

Tamnoputi muškarac srednje dobi i vrlo krupna rasta preuzme od predsjedavajućeg mikrofon.

- Prije otprilike petnaestak godina, po prvi je puta primijećen astronomski fenomen ogromnih dimenzija, prekriva cijela sazviježđa. S obzirom na posvemašnju zagonetnost kao i na enormnu veličinu,  ta je pojava nazvana ‘tamna tvar’. Ni približno se ne zna što je ona i koliko je točno ima... Nakon dugogodišnjeg su istraživanja neki uvaženi kolege zaključili kako je u njoj zapisana tajna svemira - hoće li se on i dalje širiti ili se zaustaviti i krenuti natrag, u ‘Veliko sažimanje’... Postoje i neke dvojbene teorije koje govore da je sve unaprijed određeno i zapisano u toj tamnoj tvari i da ona prožima sve, pa i najsitnije čestice naših stanica... To je, naravno, tek maglovita pretpostavka, budući se tamnu tvar ne može detektirati, moguće je sagledati ju samo iz velike daljine...  Jer pazite, sama po sebi ona je nevidljiva, ali kao da zvijezdama pojačava svjetlost... samo posredno se vidi - razumijete?...

Teleskop astronomske stanice ‘Krasnajarovsk’ u Sibiru registrirao je noćas veliko povećanje mjesečeve svjetlosti - za otprilike 7 posto! Slijedom toga, nameće se pomisao kako je tamna tvar ‘doputovala’ u naš dio svemira, ili pak, po tim drugim teorijama, da se ovdašnja nekako ‘aktivirala’ i kako je upravo to uzrokovalo gubitak elektronskih komunikacija. Ovoga se časa ne zna je li to jedina posljedica, kao ni koliko će to dugo trajati. Naravno da će se sva naša istraživanja smjesta okrenuti prema tom fenomenu...

 

 

/Auto cesta A1, Gorski Kotar, 11:20 h/

Manji kamion hladnjača mirno jezdi desnim trakom auto ceste. Za volanom kapetan Duje, u sredini prvi oficir stroja Jere, kraj njega drijema mornar Ažo.

- Ni moglo boje bit... Za uru i pol smo natrag doma.

- A znaš Duje ća ja mislin...

- Ća misliš Jere?

- Ja ti mislin da bi boje bilo tu sad na Bosiljevu izać, pa na staru cestu... Do Severina, u ‘Duvnjaka’ na janjetinu... Skoro će podne, biće već pečena...

- To, brate... Svaka ti čast...

- Eh, da... Ne diže se tona škampi svaki dan...

- Je, ako ovo nastavi, još dva tri puta i biće za novi brod.

 

 

/Pećina u nenastanjenom planinskom području sjevoroistočnog Jemena, 13:50 h/

Gamaal Abdul ljutito udari lijevom rukom po radio stanici, desnom baca slušalice na stol, zatim se okrene prema Jafferu i bespomoćno slegne ramenima.

- Ništa! A nemoguće da su nas locirali, nijedan satelit ne hvata ultra kratke valove.

- Moguće ili ne, svejedno... I što sad,  Kareem čeka signal za akciju...

 

 

/Istodobno, 80 yardi ispod zemlje, Langley, USA/

General Jeffrey treskom zaklapa telefonsku slušalicu. Desetak operatera pognu glave, netremice buljeći u prazne ekrane.

- Fuckin’ idiot... Gdje da ih šaljem?... Cijela Zemlja je u govnima, on veli, nema veze, šalji, blast them out... Ne mogu ih locirati dok ne pošalju signal, objašnjavam mu ponovo... I don’t give a flying fuck, galami on, sinoć sam snimio izjavu... Kakvu izjavu, nema slike, nema tona, TV is dead...  

 

 

/Na jednoj od nekoliko milijuna adresa širom svijeta, 14:15 h/

Dijalog dvije gimnazijalke na nekom od tridesetak jezika.

GIMNAZIJALKA 1 /ljutito/: Koja je to spika... Nisu normalni, pustit nas bez facea i bez msn-a, kužiš... Pa kaj oni misle da će im to samo tak proć?...

GIMNAZIJALKA 2 /s vidljivim znakovima panike/: Fakat, jebote... I ko zna di su sad Borna i Sven, di ćemo mi sad njih nać?...

 

 

/Laboratorij u podrumima usred nepreglednih vinograda na plantaži ‘Gato Negro’, Chile, 16:20 h/

Dvojica inžinjera srednje dobi u bijelim kutama, okruženi grupicom muškaraca u tamnim odijelima. Inžinjeri pokazuju instrumente.

- Esto no se parece normal... Jutrošnja mjerenja sladora su iznad 37%, to je 9% više nego što smo ikad imali... Uz ovakve bobice, uz ove hladne noći i vruće dane, ovo bi moglo biti...

- Tambien, prekida ga uzbuđeno drugi, upravo je stigao brzojav od kolege Ortege iz pokrajine Rioha u Španjolskoj, kaže da je jutros kod njih 8% više!...

Sjedokosi gospodin u tamnom odijelu odlazi do ugla laboratorija, otvara trezor i vadi jednu bocu. Otvara je, rastače i prisutnima dijeli čaše ispunjene tamnom tekućinom.

- Hombres, hermanos, nebo je nagradilo naš trud.

 

 

/Ovalni ured na 37. katu staklenog nebodera, USA, 17:15 h/

Bill Gates predsjeda izvanrednom sjednicom upravnog odbora Microsofta. Strava na licima prisutnih, Bill je blijed, neobrijan.

- Ladies and gentlemen, the world that we built will no longer exist. Proizvodnju smjesta moramo vratiti na wire system. Izbaciti airport, updatirati modemsku konfiguraciju za buduće wire linkove. Doktore Humboldt, kada možemo biti vani?

- Five to ten months.

- You’ve got three. Očekujem prototip krajem novembra, a računala na policama 18. decembra, one week before Christmass... This lost might be our gain!

 

 

/Restaurant ‘Vidikovac’, Maksimirska šuma, Zagreb, 18:15 h/

U uglu terase sjede cura iz Renaulta i Max. Cerekaju se. Terasa je dupkom puna, vrlo neobično s obzirom da je u pitanju radni dan. Konobar s njihova stola upravo odnosi pladanj prepun ljuski od škampa. Gestom uobičajenom za slične situacije, Max kažiprstom konobaru usmjeri pažnju na praznu bocu vina, našto ovaj sa smiješkom klimne.

- A znaš koliko traje stanica?, - pitanjem nastavlja razgovor Max i odmah odgovara, - sedam godina. To je njen vijek trajanja... To znači da ako nešto bitno promjeniš, nešto što stanica može registrirati...

- Kakva stanica?... Svemirska?...

- Ne, ljudska, trbušna, živčana, svejedno... Sve se prilagođava. Neprestano. Čovjek, životinja, evolucija, sve... A kako?... Zato jer se mijenjaju stanice. Stara ode, dođe nova i odrasta, pod nekim okolnostima. Znaš ono - ‘u neprestanom obnavljanju čovjek opstoji’...

Prekida ga konobar s novom bocom vina. Cura iz Renaulta preuzme bocu, odmahne konobaru i natoči čaše dajući znakove Maxu neka nastavi.

- I sada, ako ti promijeniš okolnosti, malo pomalo... za sedam godinica...

- Čekaj, čekaj, ono malo prije što si rekao... da, opstoji... A pazi sad - i čim bi to prestalo i njega bi nestalo...

Zatim zastane, pomalo teatralno, pruži mu napunjenu čašu i nastavi.

- ... on umire da bi preživio, pada da bi ustao, plače da bi se smijao... i, već ustreptao, on otpija novi gutljaj da bi tu misao dalje razvijao...  

 

 

/Park ispod velikog tornja gradske toplane, Trešnjevka, Zagreb, 21:15 h/

Desetak upaljenih vatri, na njima gradele, na njima srdele. Na klupicama odmaraju penzioneri. Djeca trčkaraju unaokolo, odrasli kruže od vatre do vatre s čašama vina u rukama, izrijekom se slažući kako od mirisa koji se širi nema sveobuhvatnije informacije o neprocjenjivosti zalogaja koji slijedi. Scena podsjeća na improvizirani kvartovski piknik ili pak na kontinentalnu ribarsku noć.  

 

 

/Na jednoj od ulica pješačke zone urbane jezgre negdje u svijetu, recimo Okinawa, 21:45 h/

Dvije gimnazijalke izgubljeno tumaraju između brojnih grupica mladih ljudi.

GIMNAZIJALKA 1: Jebote koja gužva... A nikog poznatog... A svi, ko, furaju neki film...

GIMNAZIJALKA 2: Fakat jebote, dođe mi da stanem tu kod ovih, onak bez veze... Kod ovog tu plavog, s kokoticom...

GIMNAZIJALKA 1: Si normalna!... Mislil bi da mu se uvaljuješ...

GIMNAZIJALKA 2: Ma boli me... mislim ono... Viš da je to sve... libero, niko ti tu više ne obraća pažnju, svi se samo cerekaju...

GIMNAZIJALKA 1: Fakat jebote... Kak mogu bit tak kul, a niš ne radi...

 

 

/Plato ispred pećine, sjeveroistočni Jemen, 22:20 h/

Gamaal Abdul i Jaffer sjede prekriženih koljena jedan kraj drugog i puše nargilu. Ispod njih je ponor, ispred prazno nebo, noć je vedra, mjesečina intenzivna. Čini im se kao da velikom brzinom putuju kroz svemir. Što, uostalom, i nije sasvim netočno.

- Važno je znati da se nikad ništa ne događa dvaput, govori Jaffer, iako često itekako podsjeća.

- Iz toga proizlazi kako ne postoji i ništa sasvim suprotno, nadovezuje se Gamaal Abdul. Iako je neizbježno postaviti okvire, glasnome treba tih, velikome mali... Središnjeg određuju vanjski, bitnog nevažni, posebnog obični...

- No jesmo li u stanju zaboraviti problem svjedočeći apsurdu?... To što loše proizvodi dobro jer teškoća obogaćuje iskustvo, olakšava li ta neumitnost čekanje?

 

 

/Mrak, ne zna se gdje, 23:55 h/

 No, prolazeći kroz spuštene rolete mjesečeve zrake proizvode tanke horizontalne linije koje sugeriraju da je u pitanju interijer, spavaća soba. 

- Jedna se istina pred tobom svlači, šapuće ženski glas. Sporo se miče, no uopće ne oklijeva... Tope se zidovi, nestaje ruba, ona se polako razodijeva... Plavičasti dim iz pepeljare se diže u sobi na vrhu nekog hotela, semafori trepću ko lunarne straže, ona je sada već skoro sasvim gola.

 

 

/Ribarska koča, subota, 18. rujna 2010., 01:45 h/

 Brod upravo napušta matičnu luku u Metajni na otoku Pagu.

- Astiboga koja Sahara, teturajući po palubi mrmlja mornar Ažo sebi u brk. Iz hladnjaka vadi   bocu Coca-Cole, sjeda podno kapetanske kabine i leđima naslanja na gomilu praznih kašeta.

 

 

/Zgrada Ujedinjenih naroda, New York, 17. prosinca, 2010., 22:30 h/

Upravo je započela izvanredna sjednica odbora za svjetsku sigurnost. Predsjedavajući, señor Sancho De La Cruz, nakon nekoliko pozdravnih riječi, mikrofon prepusti doktoru Macnamari.

 

- Dobra večer dame i gospodo... Prije nekoliko sati primili smo brzojav iz  ‘Krasnajarovska’. Mjesečev se sjaj počeo postupno smanjivati. Tendencija opadanja je ravnomjerna i za pretpostaviti je da će tijekom sutrašnjeg prijepodneva doći na normalu...

Prekine ga spontani pljesak i glasni povici odobravanja.

- ... Hvala, hvala... Bez obzira na nadljudski angažman znanstvenika širom svijeta, o katastrofi koja nas je zadesila nije otkriveno ništa podrobnije, tek ono što smo i pretpostavljali - da je u pitanju energetsko polje nepoznata porijekla čija je jedina konkretno mjerljiva manifestacija bila potpuni prekid svih bežičnih komunikacija...

Doktor Macnamara za trenutak iznenađeno zastane, stavi desni kažiprst na uho, lagano se tucne nekoliko puta...

- Evo, upravo sam primio obavijest, kroz nekoliko minuta na ovom velikom ekranu iza mene pojavit će se satelitska slika...

Ponovo ga prekida gromoglasni pljesak... Riječ preuzme señor De La Cruz.

- Hvala doktoru Macnamari na fenomenalnim vijestima. Zahvaljujem i vama kao i vašim vladama na ogromnom zalaganju uslijed kojeg nije došlo do sveopćeg kaosa i kolapsa od kojeg smo strahovali. Svjetskom bankarskom sustavu, elektronskoj industriji i multinacionalnim telekomunikacijskim kompanijama želim brz i uspješan oporavak...     

 

Posljednje riječi gotovo da se uopće nisu čule uslijed gromoglasnog oduševljenja pojavom satelitske slike koja je na velikom ekranu prikazivala sjeverozapadnu polutku zemaljske kugle.