I

Prvo s čime sam se davnih 80-ih prošlog stoljeća susreo u vezi sa Stanislavom Habjanom (tada još kao dijelom radno-sanjalačkog tandema Greiner & Kropilak), a da nisam ni znao o kome se radi, bila je jedna njegova/njihova razglednica s aproprijacijom nekog lika iz stripa koji, uz adekvatnu grimasu, izgovara riječ 'čudno'. Dojam koji me obuzeo pri pogledu na taj artefaktić bio je doslovno 'tautološki' - čuđenje. Taj prvi osjećaj tako intenzivno sugeriran nenametljivim i minimalnim sredstvom, kako vizualno tako i verbalno, k tome još pukim citatom u formi razglednice, ostao je dominantan do danas pri brojnim susretima s različitim Habjanovim uprizorenjima koja su uslijedila kroz dugi dugi niz sljedećih godina.

Čudno, dakle neobično, dakle teže objašnjivo, nešto nedovoljno definirano, što ne reflektira jasni uzročno-posljedični princip, a također, vidjet ćemo, i nešto što ne ovisi o nekoj konstanti uobličenja, sredstva, stupnja dorečenosti, zaokruženosti. Jedina konstanta u strukturi Habjanovih 'proizvoda' jest određena nematerijalna supstanca, nešto neuhvatljivo i neobjašnjivo, nedokazivo, ali opet izvjesno: osjećamo to i negdje se, mi publika, sami i međusobno pronalazimo i u tom osjećaju združujemo. Zadobivamo slične osmijehe, sličan pokret, doživljavamo slične aha! efekte i dalje se onda vladamo na temelju, Stanislavovim impulsom ustanovljenih, zajedničkih nazivnika; na temelju povjerenja i uvjerljivosti, unatoč maglenih spojeva, lišenih administrativnih medijskih i stilskih odrednica i pečata, koji bi doduše uspostavili granice i omogućili lagodnu konzumaciju bez misli, ali i uvjetovali redukciju uzbuđenja. Ne možemo, dakle, faktički poopćiti strukturne elemente uvijek drugačijih manifestacija Habjanovih solilokvija... Hm, solilokvija? Ali on inzistira na dijalozima! To je i naslov ove izložbe/događanja: Dijalozi. Kakvi su to dijalozi? Prvo - dijalozi sa samim sobom. Primjerice, svoju prijavnicu na natječaj za izložbu u Forumu 2013. Habjan je uobličio u obliku dijaloga sa Stanislavom. Samom sebi, obraćajući se trećima, objašnjavao je svoje ideje, polazišta, dileme, izgled buduće izložbe.... a tu informaciju mi treći očitali smo bez ikakva problema. Štoviše, dovela nas je do odluke da njegovu izložbu prihvatimo.

Nadalje, Habjan se ponaša kao svojevrsni prometnik, posrednik, koji u odnos komunikacije stavlja prostorno i vremenski udaljene osobe, mrtve i žive, bliske i nepoznate, slavne i anonimne, stvarne i imaginarne, imaginarne i imaginarne; ljude i stvari, slike, pjesme i ptice... Konkretno, na pitanje o primjerima, sudionicima dijaloga koje kani izložiti, odgovara Stanislav Habjanu u spomenutoj autodijaloškoj prijavnici:
- Igru bi otvorio Kinez, moj nijemi sugovornik iz kratke priče 'Ping-pong', dakle čisti prozni tekst iz 1984. Zatim, koliko odavde mogu vidjeti, mladi Greiner i Kropilak s vjerojatno 5 ili 6 razgovora predstavljenih na različite likovne načine, kako su već i nastajali. Potom Kropilak i francuski sudac iz novinske objave 'Tribunal a Paris' - što je izvorno bila moja kartolina Antunu Maračiću. Potom bih volio i morao napokon suočiti i samoga sebe u razgovoru s Kropilakom. Potom pripovjedač Nikola Iskra, s kojim bi kolaž dijaloga mogao dovesti do dijaloga s Vladom Kristlom, autorom objave 'Mjesec je Francuz' - savršeno točne premda Kristl nikad nije upoznao Iskru. Potom Davor Mindoljević s nekoliko naših današnjih uobičajenih stepenastih dijaloga mailom. Olja Savičević Ivančević, dijalog s njenim romanom posredstvom male instalacije. Tatina javna čestitka dvadesetog rođendana Klasji Habjan dijalogom fotografija Borisa Cvjetanovića i grofa Esterhazyja. Dijalog poetskih molitvi Daniila Harmsa i Tonča Petrasova Marovića. Stanislav i Marjan Habjan, dijalog s ocem fotoportretima sinova. /.../

I još puno toga. Pogon je izdašan, zapažanja minuciozna, kombinatorike neiscrpne, a sloboda asocijacija upravo drsko vratolomna. A sve to prezentirano je kroz maštovite spojeve slika, riječi, ručnoradnih objekata, brikolažne scenografije s bizarnim akcentima poput, primjerice, bicikla s prikolicom i golemim drvenim krilima.

Iako nakrcana eksponatima, izložba nije zaključena otvorenjem. Štoviše, dijalozi se nastavljaju, društveno-stvaralački proces intenzivira. Sam autor sve vrijeme je prisutan na izložbi čineći njezin dio. Riječ je, kaže on uz ostalo, o interaktivnoj radionici, stalnom performansu te uspostavi osobite gradske komunikacijske točke.

II

U ovom dijelu teksta koji nastaje nakon zaključenja izložbe, o njoj možemo govoriti na temelju iskustva, verificirati preliminarne teze i obećanja. Svjedočili smo tako postavu uvelike nehajnom prema zahtjevima koje prešutno nalaže nepisani suvremeni muzeološko-galerijski 'pravilnik': bilo da je riječ o imperativu sažetosti i preglednosti ili, naprotiv, o izlaganju kaotičnih hrpa, neuređenih količina materijala koje ipak podrazumijevaju svoje polje, limit ili naglašeni protestni otklon od prvonavedenih modela, relaciju prema klasičnim izlagačkim uzusima. Jer ovdje se i ne radi samo o izložbi. Ambijent koji je ostvaren i koji je preko mjesec dana intenzivno živio (Habjanova 'prijetnja' iz ranije spomenute autodijaloške prijavnice, kao i iz dijaloškog teksta s jednog ulici okrenutog izloška, da će se posjet povećati za više od 500%, čini se da je ostvarena), zahvaljujući autorovu cjelodnevnom dežurstvu i nesebičnoj komunikaciji s gostima, bio je istodobno izložba, radionica, dućan, gostinjska soba, prijateljska besplatna točionica, glazbena slušaonica, ured, kabinet... Uz gusto postavljene eksponate koji su nerijetko bili i decentno uskladišteni predmeti za prodaju ili poklon (umnoženi notesi, plakati, kalendari, majice...), bio je tu i radni stol s kompjuterom, alat i pribor za manufakturne proizvode, stolić i stolice za goste, ali i različite biljke, poput golemih bambusa, bršljana, borova grana (Božićna instalacija) čiji su ukrasi bile obješene razglednice s parafrazom vizuala i imena s kutije cigareta Gitanes (Habjan je stavio zvučno podudarno: Je t'aime, k tome – bez filtera) na naslovnoj strani i apliciranim zapisima iz knjiga dojmova s ranijih izložbi na poleđini.
Nadalje, našle su se tu rustične klupice u funkciji postamenta za postav mnoštva radova i različitih dijaloško mišljenih intimnih predmeta, drvene grablje za sijeno, goreće svijeće...

Na otvorenju, autor je u svojoj trade-mark visokoj crnoj vilenjačkoj kapi sa spiralnim zavijutkom izveo performans, ispisujući na zidu uz izlog vitalistički dijalog-polemiku između Mladosti i Smrti. Na katu galerije pak, gdje je ostvaren rahliji postav, svojom je karakterističnom kaligrafijom (koju dobro poznaju adresati njegovih brojnih pošiljki) na velikoj zidnoj površini ispisao poetske tekstove čiji niz tvori povijest senzacija iz djetinjstva, opise i doživljaje sebe, svoje fizionomije, imena, oca... te posebno magičnog prometala – bicikla. Veliki objekt u kutu bastard je između bicikla i aviona, još jedne opsesivne ikone iz djetinjstva. Na njegovim krilima, zapravo izduženim ravnim drvenim plohama, aplicirane su fotografije Stanislava-dječaka koje je snimio otac mu Marjan, s jedne, i autorova sina Jakova koje je snimio Stanislav-otac, s druge strane. Ta relacija, djetinjstvo – odraslost, zapravo je kôd, potka više-manje svih Habjanovih uobličenja, bez obzira u kojem mediju i obliku se pojavljuju. Habjan otac i odrasla osoba, pisac i čitatelj-erudit, nikad nije izgubio djetinju začuđenost i sposobnost neprestanog otkrivanja novosti u poznatim stvarima. Čudo je pojam koji on često izriče, ideja kojom se bavi, pojava čiju prisutnost zaziva i želi živjeti. Jednom je to citat pjesme W. Szymborske, čije stihove razdvaja kao gesla za pojedine mjesece alternativno koncipiranog kalendara, drugi put instalacija s uložnicom za pisma (Postoji li čudo?). No čudo je i senzacija koju doživljava konzument njegovih proizvoda, bili oni tekstualno-verbalni, opredmećeni ili kombinacija jednog i drugog.

Po svemu sudeći, takvi su učinci mogući i zbog velikog pozadinskog uloga društvenosti, čežnje za prožimanjem s drugima koja se osjeća i biva prepoznata, uvažena i uzvraćena, koja rezultira susretom, dijalogom, novim prijateljstvima, odnosno jačanjem postojećih.
Paradoksalno je da tu komunikaciju ne otežava niti počesto hermetični sadržaj autorovih iskaza, zapisa, aluzija, citata, parafraza: imena, pseudonimi i doživljaji koji su stvar njegove privatnosti ili barem podaci koji su, mada neki već javno obznanjivani, nedovoljno široko poznati. Nadalje, mnogi izlošci uključuju sitno tiskane, duge tekstove te bi se moglo očekivati da, kao takvi, obeshrabre posjetitelje u aktivnosti njihova iščitavanja. No to se ne događa. Očito je cjelokupno ozračje ambijenta i nevidljiva stavka prijateljske investicije u projekt amortizirala pa i minorizirala tu potencijalnu poteškoću koja kao da se prometnula u prednost, u razlog da se na izložbi zadrži duže te da se, prema planu, potakne razgovor, druženje.

Rojevi neštedljivo afirmativnih i oduševljenih izjava-zapisa, kako stručnjaka tako i tek ljubitelja, svjedoče izuzetan prijem i zamišljeni/željeni kontinuitet startne ideje, dijaloški procvat. U trideset i dva dana izložbe dogodili su se bezbrojni susreti, upoznavanja, zaiskrili impulsi za nove radove i suradnje od kojih su neke već realizirane. Mnogi su se višekratno vraćali u galeriju, ne samo zbog animirajuće glazbe i čašice kojom ih je domaćin velikodušno dočekivao. Ukratko, kvalitetna i bujna društvena arhitektura ovdje je snažno stasala.

Ostaje objasniti ili se barem zapitati o statusu, značaju Habjanova djelovanja. Osim iz života, on dolazi iz književnosti, i to je čitljivo u svakom segmentu cjeline njegovih uobličenja, a također primjetna je i sposobnost (re-)dizajniranja idejnih i materijalnih predložaka koje koristi, što je i posljedica njegove konkretne dizajnerske prakse. No umjetnost je nešto u što je ušao gotovo nehotice, vizualnost i objektualnost njegovih uradaka posljedica su želje za iskorakom, pokušaja oslobođenja od zadatosti i ograničenja matičnog, polaznog medija (literature). Njegova bazična mladenačka nagnuća, kako sam kaže u svom autointervjuu iz prijavnice za izložbu, bile su glazba, književnost, sport, dok me u likovnosti, navodi, s izuzetkom vrlo određenih stripova koje sam držao svetim pismom, malo što inspiriralo . Na pitanje samom sebi: I što se to promijenilo da više nemaš otpor pripadanju (umjetničkom, op. A. M.) kontekstu?, Habjan odgovara:
Razmjerno nedavno postalo mi je jasno da je sasvim svejedno kako se zove okvir unutar kojega se može dogoditi ono što je najvažnije od svega - dijalog. Prepoznavanje naše međusobno, kao i razmjena onoga što si želimo reći ili dati, jedini je mogući otpor kaosu. /.../

Je li, dakle, riječ o umjetnosti u 'potpunom', 'klasično-suvremenom' smislu ili tek o nekoj životno-kreativnoj intersferi koju bismo neobavezno, i s nešto lošeg humora, mogli imenovati 'habjanstvom' ili 'stanislavljem', neka i nama bude manje važno. Bitna je ona, na početku spomenuta, imanencija djelotvorne, ljudski ljekovite nematerijalne supstance Habjanova djela.

Antun Maračić