Pierrana Cavalchini: Izvodi iz razgovora s Danijelom Žeželjom povodom objavljivanja strip albuma Stray Dogs i izložbe u Isabella Stewart Gardner Muzeju, u Bostonu, 23. 6. - 23. 7. 2005.                            

Pieranna Cavalchini: Što vas je navelo da odaberete crtanje kao svoj primarni medij? Školovani ste slikar, a ipak ste odlučili držati se crtanja.
Danijel Žeželj:  Uvijek sam crtao, to i nije bio izbor – odnosno nije bio racionalni izbor, došlo je samo. U postupku, moji crteži proizlaze iz studija slikanja. Nema boja – ukoliko odsutnost boja znači da je nešto crtež, a ne slika – ali način na koji koristim sjenu i svjetlost nalik je baroknom slikarstvu, i baroknom chiaroscuru (svjetlo-sjena). Primijenjujem postupak koji su barokni slikari koristili slikajući u ulju, gledajući i slikajući predmete kroz odnos svjetla i sjene. Slika ne nastaje iz bijelog platna, već od srednjeg tona, obično od sepije – oni su često koristili zemljano smeđu boju, tzv. sirovu umbru. Pokrijete čitavu plohu sa zemljano smeđom, brišući boju dobivate svijetle dijelove, a dodajući više boje dobivate tamne dijelove. Slika se gradi kroz odnose tame i svijetla. Linija je ukinuta. U crtežu primjenjujem istu ideju, samo još dodatno izoštravam kontrast i reduciram ga na crno i bijelo (crni tuš i bijeli akrilik).
PC: Koje ste slikare najpažljivije proučavali?
DŽ: Puno sam studirao Caravaggia. Mislim da je više no itko savladao pristup u kojem subjekt uvijek izranja iz tame prema svijetlu. Volim Velasqueza. Slikar koji me oduvijek fascinirao je Vermeer. Slike su mu tehnički savršene, dijamanti. Slikao sam i kopije Michelangela, puno sam studirao Cezannea.  
PC: Jeste li za vrijeme studija kopirali mnoge slike?
DŽ: To je dobra vježba iz koje sam puno naučio. Naravno, dođe se do točke u kojoj ponavljate istu stvar, ali to je dobra metoda za razumijevanje elemenata slike i njihove funkcije. Kopirao sam Velasqueza, Caravaggia, Michelangela. Ali najviše sam naučio iz crtanja akta, studiranja ljudskog tijela.
PC: Koliko su riječi važne za vaš rad?
DŽ: Mislim da su crteži važniji od riječi, zauzimaju veći prostor, ali i riječi imaju svoju svrhu. Ne moraju uvijek pratiti crtež. Jedno se može događati na crtežima, a drugo se priča riječima. To stvara i treći prostor, onaj između crteža i teksta, i taj prostor mi je i najzanimljiviji u pričanju priča kroz slike i riječi.
PC: Takav opis zvuči kao kontrapunkt, vrlo muzikalno. Malo poput jazza?
DŽ: Nije to nužno improvizacija – mogla bi biti improvizacija unutar postavljene strukture… iako, proces je ono što je važno, proces nastajanja, proces izrade. Moja priča nije unaprijed precizno napisana, niti su crteži pripremljeni za svaku stranicu da bi na kraju sjeo i nacrtao cijelu priču. Imam ideju za priču, glavne likove i kraj priče. Možda neke skice, ali sve je vrlo otvoreno. Ti se elementi mijenjaju tijekom rada sve dok se ne povežu u cjelinu. Dogodi se da završim  priču, a onda shvatim da nekoliko srednjih stranica ne odgovara pa ih prepravim. Ili nešto izbacim ili dodam više stranica na kraju.
PC: Što je prvo kad započinjete projekt? Krećete li s crtanjem?
DŽ: Uvijek razmišljam u slikama, priče dolaze iz slike, ili scene iz sjećanja, iz fotografije, ili naslikanog prizora… Ali, uvijek je početak slika, vizualno.
PC: Unatoč tomu, riječi su prekrasne, poetične, vrlo pažljivo odmjerene.
DŽ: Kad pišem,  puno puta ponovo pišem istu stvar s mišlju da izbacim sve riječi koje nisu neophodne. Tu  metodu koristim zato što ne znam pisati. Nastojim broj riječi reducirati koliko god je moguće. Ali i u slici oblike reduciram na crno i bijelo, na nužno. Mislim da se tako bolje povezuju slike i riječi.    
PC: Reduciranjem osnažujete. Destiliranje osnovne kvalitete je uvijek najteže, u bilo kojem poslu, ne mislite?
DŽ: Kad crno-bijelo funkcionira, otvara se i nova dimenzija likovnosti jer sve što je crno ili bijelo, u stvari nije samo crno i bijelo – u  tamnom prostoru leži ideja svjetlosti. Kao odsjaj. Utoliko je oduzimanje ujedno i dodavanje.
PC: U svojim pričama, vrijeme kontrolirate na vrlo zanimljiv način, poput kadence. I to je vrlo muzikalno.
DŽ: Nadam se da malo ritma i tempa uspijevam ugraditi u medij stripa kojemu vrijeme nije priroda i nužnost. Vrijeme je element filma i glazbe ali ne i stripa. Thelonious Monk koristi tišinu koliko i zvuk, svira s dugim pauzama, koristi najmanju moguću količinu nota. Neki su kritičari pisali da ne zna svirati jer je njegovo sviranje bilo jednostavno i neuglađeno. A on je programski reducirao broj nota i dopuštao tišini da bude prisutna koliko i glazba. Koristio je vrijeme u potpunosti, njegove tišine su važne koliko i odsvirane note. Grafička novela Small Hands je posveta Monku.
PC: Jeste li ikad studirali japansko slikarstvo? Čini mi se da u vašem radu nalazim kvalitetu haiku poezije.
DŽ: To je veliki kompliment. Haiku ima snažnu vizualnu kvalitetu – ne samo zbog toga što dok čitate vidite sliku već i zbog načina na koji su te pjesme napisane. Kaligrafija ima grafički stil, estetiku, kompoziciju, koji su takodjer dio pjesme, a to je jedna dimenzija haikua koju na zapadu, i čitajuci ga u prijevodima, ne možemo primiti.
PC: Možete li reći nešto o vizualnim temama u svojem radu? Postoje neke teme koje ponavljate, kao što je cirkus. I avioni. Boksači. A ima i mnogo gradskih motiva.  
DŽ: Priče su jako povezane s gradom. U albumu Stray Dogs grad je New York (iako njegovo ime  nije spomenuto) i priča je odraz življenja u njemu.
PC: Stalno se pojavljuju životinje – na primjer, nosorog.
DŽ: Nosorog je uglavnom negativni simbol, nešto opasno, zlokobno, nešto što vas može pregaziti – mračna strana sistema. Nosorog je jako kratkovidan, gotovo sljep.
PC: Što predstavlja pantera?
DŽ: Divljinu i slobodu. Ona je mitološka, drevna ideja divljeg i nepoznatog. To je ljepota životinje i fascinacija njome, prisutnost energije koja je izvan naše sposobnosti razumijevanja.
PC: Spominjete li još neke životinje u svojim pričama?
DŽ: Pa često su tu slonovi, ponekad leteći slonovi.
PC: Je li to nešto iz vremena vašeg bavljenja Marvelovim stripovima?
DŽ: Ne, to je otprije. Oduvijek sam volio Dumba, to je moj omiljeni Disneyev film. Odličan simbol.
PC: Spomenuli ste da puno čitate.
DŽ: Volim čitati. Nemam televizor niti bilo što slično.
PC: Imate li omiljenog pisca?
DŽ: Ima ih puno, ovisno o tome što čitam u nekom trenutku. Upravo čitam eseje Josifa Brodskog. Volim i njegovu poeziju. Ocatvio Paz mi je  važan. Zanima me sve što je njegovo. Postoje i pisci kojima se uvijek možete vratiti – kao Dostojevski – čitate ga uvijek ponovo, ali kao da ga čitate po prvi put pod uvjetom da za to imate vremena i strpljenja. Jako volim Pasolinija, mislim da je njegova poezija najfascinantniji dio njegovog ukupnog djela. Filmovi su mu sjajni, ali za mene je njegova poezija bila otkriće, kombinacija svakodnevnog i trivijalnog s drevnim i vječnim. Sposobnost da se otkrije klasična ljepota u uličnom psu. Volim i Bohumila Hrabala. I Stanislava Habjana. Ali njega možete čitati samo na hrvatskom.
PC: A što je s filmovima?
DŽ: Kad sam bio klinac, Zagreb je imao izvrsno kino, Kinoteku. Prikazivali su filmove različitih režisera i dosta starih filmova. Gledao sam filmove njemačkih ekspresionista iz dvadesetih godina, i rusku avangardu. Mogli smo gledati svakakve filmove, starog Bunuela, Bustera Keatona, gotovo sve Fassbinderove i Herzogove filmove.  Odrastao  sam gledajući dobre stvari. Mislim da je filmska naracija, u metodi,  vrlo slična onoj u stripovima i grafičkim novelama.
PC: Što je to grafička novela, u stvari? Koja je razlika između grafičke novele i stripova?
DŽ: Taj sam termin prvi put čuo prije možda desetak godina. Pretpostavljam da su na engleskom morali izmisliti naziv „grafička novela“ za stripove koje se više nije moglo zvati samo stripom jer su to prave knjige čije su priče ponekad dobro napisane i dobro nacrtane. Mislim da su u SAD-u i u Europi vrlo različite ideje o tome što je strip. U Americi stripovi moraju biti zabavni, smiješni, ili poučni, superheroji su američki izum. U Americi pokušavaju strip učiniti krajnje lakim i jednostavnim i  podcjenjuju publiku. Reakcija na to je rad Roberta Crumba, i ostalih underground autora njegovog vremena – oni su zabavni, ali nisu lagani i površni.
PC: Što mislite o ideji pristupačnosti?
DŽ: Umjetnost ne smije biti odvojena od ostatka svijeta. Umjetnost je njegov sastavni dio i mora biti pristupačna. U tom smislu koncept galerije i muzeja je problematičan jer je to koncept izdvajanja. I zbog toga sviđalo mi se što su stripovi pristupačni, svakodnevni, ulični, mogu se tiskati na bilo kakvom papiru, neograničeno i svatko ih može vidjeti.
PC: U vezi sa stripom Krazy Kat, Georgea Herrimana, rekli ste da je zadivljujuće to što je autor unutar žanra pronašao slobodu.
DŽ: Herriman je sjajno iskoristio žanr koji je sam po sebi ograničen: dnevni novinski strip (3 do 4 slike u nizu), i jednom tjedno cijela stranica. Stvorio je nešto pomaknuto, osobno i jedinstveno. Zato je i danas svjež i zanimljiv, njegve su priče bezvremenske.
PC: Mislite li raditi nešto slično, ali na drugi način?
DŽ: Bilo bi pretenciozno reći da. Ne znam hoće li to što radim za pet ili deset godina i meni samom nešto značiti. Nemoguće je išta stvoriti ako započnete s mišlju da će to trajati zauvijek.
PC: Zato što je život toliko neizvjestan?
DŽ: Nešto stvarate jer imate jaku želju, potrebu i nužnost nešto izraziti. Hoće li vrijediti ili ne, ne znate – možete samo pokušati to učiniti na najbolji način, ali nema jamstva vrijednosti. Loša poezija nastaje u najboljoj namjeri.
PC: Osjećate li se kao da stvarate neki novi jezik?
DŽ: Nisam siguran je li nov ili nije – ali  je jezik kojeg drugdje ne srećem često. Ne izmišljam ništa novo.  
PC: Dobro, nitko ništa ne izmišlja -  sve je već izmišljeno. Ipak, mislim da je kvaliteta vašeg rada vrlo jasno prepoznatljiva. Još od ranih devedesetih, vaš se rad mijenjao, ali glas je ostao isti. Mislite li da se tijekom godina vaš rad bitno promijenio?
DŽ: Mislim da se formalno promijenio. Različit je, ali ideja pričanja priče kroz slike – to je ostalo isto. Dok radite, otkrivate nove stvari, nove metode, alate. U tom smislu rad se mijenja. Namjera i želja za komunikacijom su iste. Ta potraga ide gore - dolje. Ima trenutaka kad se izgubite, a onda se vratite.
PC: Koje je značenje naslova Stray Dogs?
DŽ: Naslov je došao iz rečenice na kraju zadnje priče: Nastavit ću tražiti kao pas lutalica. Stray Dogs može biti bilo što…misli koje lutaju ili osjećaji koji lutaju: metafora je za onoga koji je izgubljen, koji luta i traži. Sljepa kokoš bi bio bolji naslov.
PC: Lutanje implicira nomadski život – osjećate li se i vi kao nomad?
DŽ: Osjećam da nemam mjesto koje bih mogao nazvati domom. Ne znam znači li to da sam nomad. Mjesto za koje osjećate da pripada vama i da vi pripadate njemu. Zasad ne znam da za mene postoji takvo mjesto, u materijalnom, fizičkom svijetu. Moj osjećaj izmještenosti podijeljen je između želje za pripadanjem i želje za slobodom, i tjera me da stvaram imaginarni dom. To je krhki dom, vjetar bi ga mogao otpuhati.