Razgovor Helene Braut s Reneom Medvešekom za Vjesnik vođen je uoči premijere predstave "Najbolja juha! Najbolja juha!," a na čije je ostvarenje redatelja potaknula knjiga Ane Marije Habjan "Umjetnik otpora - razgovori s Vladom Kristlom", u izdanju Petikata.

Što Vas je u promišljanjima kazališta privuklo Kristlu?

Kristl je osoba vrlo bogatog životopisa, višestruko nadaren umjetnik istinski odan umjetničkom pozivu i odgovornosti koja ga prati. Ili bi ga trebala pratiti. Kristl je redatelj koji na sebi svojstven, ali nimalo proizvoljan način duboko promišlja medij u kojem djeluje, njegove mogućnosti, još više nemogućnosti. U tom promišljanju sklon je beskompromisno inzistirati na temeljnim pitanjima i uvijek iznova dovesti u pitanje i ono što je stvorio, svjestan opasnosti da vlastito djelo i te kako lako postaje beživotno zlatno tele. Zanima ga društvo, ili bolje rečeno problemi koji su povezani uz društvenost, problemi kalupa i sustava koji neminovno nastaju i omeđuju našu svijest i zastiru otvorenost svijeta i neba nad nama i oko nas. I u nama.

Što je Kristl kao umjetnik rekao Vama - umjetniku?

Da je sve što je radio na svoj način naizgled uzaludno, a opet nužno i jedino smisleno. Nešto neodgodivo što treba raditi sada, na što treba upozoravati više nego ikad. Sav naš spoznajni svijet živo je blato po kojem jedino lakim i slobodnim koracima, bez puno prtljage, možemo istapkati nove puteve, bez kojih nam zapravo nema spasa. Kao civilizaciji, čovječanstvu. Umjetnost, kulturu, duh - žrvanj ovog vremena neprekidno guta i sve pretvara u robu i korist, postojeći omasovljeni sustav razmjene jednostavno sterilizira i nameće vrijednosti i mjerila. Umjesto da se oslobađamo, postepeno smo sve više ovisni, mehanika neumitno zatire neslućene stvaralačke mogućnosti pojedinca, osobe, koja je u svakom trenutku svog bivanja zapravo sposobna začinjati, započinjati, stvarati život. Ne ponavljati ga i održavati, već obnavljati, sustvarati, čuditi se svijetu i životu. U suvremenom poimanju plesa na primjer ples može predstavljati svako svjesno kretanje, znači u svjesnom životu svaka kretnja postaje plesom. Mi hodamo, mičemo se. A kad to činimo svjesno, plešemo. Ako nam kretanje služi samo za prebacivanje s jednog mjesta na drugo, onda je to mehanika, ali onog trena kada to činimo prisutno, svjesno, teško će nam promaknuti činjenica da je to zapravo čudesan odraz nečega što nazivamo našom voljom. Da smo to mi. Da jesmo. Da sve zapravo može biti umjetnost. Ali, zbog našeg odnosa, vrlo rijetko išta to doista jest.

Etiketa koja je često pratila Kristla bila je kontroverznost. Koliko je kontroverznost dobro ili loše obilježje za umjetnika?

Koliko dobro, a koliko loše, to ponajviše ovisi o obilježjima i razlozima kontroverznosti. No, mislim da umjetnički poziv podrazumijeva neku vrstu opreke, neprekidnog dijaloga, prvenstveno sa sobom, o onda i okolinom. Ta raspra može biti destruktivna ili dekonstruktivna, a mislim da ima smisla ako je više ovo potonje. U želji za novim staro se nažalost češće odbacuje nego što ga se pokuša zapravo razumjeti i upoznati mu suštinu koja se i dalje živa krije iza okamine u koju se naizgled pretvorilo. Napretku više odgovara pojam provjere nego promjene. Stati i postati, više nego ne stati i nestati. To malo podsjeća na one kukce koji su sad tu, a odjednom tamo, skaču skokom koji ne opažamo. Kvantnim, kvintnim, svejedno. Pa nam se čine kontroverznim, a zapravo se ne kreću po lojtrici gor i dol, kak bi kakti svi trebali.

Koliko umjetnik danas ima, s obzirom na tržište i različite inhibicije sustava, prostora za stvaralačku slobodu?

Kristl zadnjih godina neprekidno ponavlja izjavu kako je umjetnost izvan ljudskog društva, kako mu nije dijelom. Stvaralačka umjetnička sloboda, u duhu ranije spomenutog poimanja, uvijek je tu, nadomak, i nema joj granica, i s jedne, važnije, strane ovisi o onome tko se u tu pustolovinu upušta. No, koliku joj važnost pridaje suvremeno društvo – to je i te kako razvidno iz obima njezine zastupljenosti u masovnim nam medijima gdje se pomno pazi da ne bi prekoračila svoje pola-urne okvire. I narušila skladne konfekcijske uzorke mišljenja. Tako da je umjetnost najčešće ili elitna ili prigodna djelatnost, u međuvremenu najozbiljnije prožeta i protkana zahtjevima spektakla i tržišta. Barem ono što pokušava, odnosno uspijeva doći do drugih. Dakle potpuno je neprepoznata i potcijenjena njena uloga i njen značaj za društvo. Činjenica da tu nije riječ o pratećim sadržajima i razbibrizi, nego, velim, o onome zbog čega i po čemu zapravo jesmo tu. Tome je najčešće mjesto između športa i osmrtnica. Ali mediji se ne daju izbjeći. I ne trebaju. Samo njihova uloga ovisi o svakome tko u lancu sudjeluje. Osobno. Pitanje odabira svake riječi, slike, odgovornosti. Svijesti o tome što se zapravo radi. Znači nije riječ samo o umjetniku, o stvaratelju, autoru. Svi stvaramo. I svi smo odgovorni. Iako okolnosti pokazuju suprotno, to ne smije biti samo posao i zarada.

Odakle naslov predstave 'Najbolja juha! Najbolja juha!'?

Iz knjige razgovora s Kristlom koju je, u izdanju kuće Petikat, objavila Ana Marija Habjan. Ta je izvanredna knjižica i bila povodom mog zanimanja za Kristla i njegovo djelo. U njoj se on, govoreći o mehanizmima društva, koristi slikom kolektiva u kojem se „furt nekaj meša, nije važno kaj, samo da su svi skupa“. I onda jedni viču za svoje da je to najbolja juha, oni drugi za svoje i tako u nedogled. Od lonca do lonca. A najviše je onih koji gube svaki tek i volju. Šute i plivaju dalje. Nekako mi se učinilo da bi se to moglo ticati i nas danas i ovdje. Način na koji jednostavno, duhovito i duboko Kristl govori o problemima društva, pojedinca, čovječanstva – to je dojmljivo.

Na koji se način može umjetnik pošteno i bez zadrške braniti svoju poziciju ne pristajući na kompromise. Koja je cijena takvoga stava?

On, kao najveće blago mora čuvati svoju škrinjicu s pitanjima, jer pitanja su životvorna, ona su kao leće, recimo kristalne, kad već podsjeća na Kristla. Zanimljive li podudarnosti, i na Krista. Razočaravajuće leće. U jednom starom molitveniku susreo sam se molitvom kojom se, onaj koji moli, zahvaljuje za to što ga je Isus razočarao. Zatekla me ta misao, nisam je u prvi mah mogao razumjeti, bila je izvan mojih predodžbi, ili predrasuda o vjeri. Tek sam se tada prvi put zapitao što zapravo znači razočarati. Raz-očarati znači osloboditi se iluzije, čara – vidjeti ono što jest, a ne ono što ja želim. Vidjeti istinu. Bolno ili ne, jedino to i znači vidjeti, sve ostalo je žmiriti ili biti slijep. Spavati. Razočarati – to je probuditi se. Napustiti sliku svijeta, sliku sebe, san, u zamjenu za svijet, za sebe. Za ono što jest. Kristl veli da to što radi mora biti razočaravajuće – uvjeren sam da na to misli, a ne na besciljno deprimiranje deprimiranja radi. Umjetnik može griješiti, ali ne smije lagati. Može mu se potkradati laž, ali mora to uočiti i tražiti načina da se s tim uhvati u koštac. Tako da cijena tog stava nije mala, ali sačuvati tu otvorenost zapravo je jedino pravo zadovoljstvo. Umjetnost je djelatnost s teško održivim ciljem. A neophodnim.

Na koji način pojedinac pobjeđuje sustav?

Sustav se bavi organizacijom, ekologijom, održivim razvojem. On zbrinjava mehanički opstanak, bez obzira pod kojim uvjetima za dušu.. Ako treba i pod cijenu ljudskog dostojanstva. Njega zanima samo to da se održi, jamči kretanje, a kamo – to ćemo već vidjeti. Sad je važno urediti palubu i podijeliti činove i kabine. A kamo se plovi? To ionako nitko ne zna, pa zašto da sustav na to gubi vrijeme. Važno je da sve uredimo i usustavimo, a onda ćemo glatko riješiti i pitanje smisla. No u tom sređivanju već je nam odavno većina onih presudnih, temeljnih upitnika degenerirala u uskličnike s kojima jedino možemo jedni druge ili sami sebe mlatiti po glavi. U zamjenu za velika pitanja razbacujemo se nazočnošću E-brojeva u hrani ili statističkim besmislicama koje čovjeka zapravo tretiraju kao stoku. Ja ne mislim da je sve to nevažno, ali samo to, to nije čovjek. Nikako. To je samo da bi trajali. A što to da traje? Ne znam što u svemu da pojedinac radi, osim da misli i djeluje. Da se stalno pita. Ili čudi? Što on to zapravo jest. Kristl veli da se mora nasmijati kad čuje da ljudi govore o slobodnom vremenu. Stvari su tako ozbiljne da o njima mora misliti dan i noć. U pitanju je čovjek kao pojam, ne samo on, ti, ja. Ja kao Ja. Tu počinje i završava svijet. Svaki je trenutak početak i kraj svijeta, što od tog dvoje – to ovisi od svakog od nas. Pojedinačno. Pojedinac je svijet, sve ostalo ambalaža. Mi bi recimo televizore trebali pobacati kroz prozor. Naravno paziti da nekome ne padnu na glavu. Hoću reći - koliko god nevjerojatno zvučalo nama danas kad smo se zaboravili igrati - može se bacati kroz prozor i figurativno, a djelotvorno. Samo ako se vjeruje. Jer to nasilje, ne djelatnika, nego sustava, koje iz te kutije i srodnih medija ističe u domove i umove – za to nema riječi. Čast iznimkama, ali jedva da još potvrđuju pravilo. Ono je sveprisutni i gotovo nevidljivo. I uopće pri tome ne mislim na fizičko nasilje, ono je najmanje. Ubija se igra, učimo se pasivno pratiti ono što je gledano, mišljeno za nas, i servirano samo s motivom da podraži što veću „uključenost“. Uključenost ovdje u konačnici zapravo znači isključenost is vlastitog antenskog sustava. Prividno i dalje zaključujemo, a ne vidimo da su nam premise pomno pripremljene i tretirane. To su sastojci s kojima se može kuhati, ali ništa jestivog, bolje rečeno ništa zbilja hranjivog. Samo najnovije „poslastice“ iz velikih i malih spin-kuhinja.

Ostavljaju li izuzetne osobnosti dubljeg traga u društvu kao što bi se moglo pretpostaviti, ako je kriterij moralni integritet? Je li opće pad morala otrcana fraza ili klinička slika zajednice i koja je uloga kazališta u tomu? Gdje li su nestali empatija, suosjećanje i solidarnost?

Sigurno da ostavljaju, ali to pak najviše ovisi o tome da li tragove tražimo, slijedimo ili pak takve osobnosti samo glorificiramo i pretvaramo u legende kojim se razmahujemo. Legenda zapravo znači ono što treba čitati, a ne o tome samo pričati. Legende bi trebale biti naše agende, ono iz čega crpimo snagu i smjer za dalje, za djelovanje u vlastitom životu, a ne da služe kao ukrasni krajputaši kraj kojih zastajemo kad na njih naiđemo. Bezbroj je naopakih primjera ispraznog uzdizanja ljudi i ideja, bez da se to smatra i obvezom da po njihovom uzoru oblikuju svoj život i djelo. Da stvarno nasljeduju. Lakše se diviti nego slijediti, ali od toga i nije neke koristi. Zato je danas i sve izrelativizirano, a individualni prohtjevi nameću se kao jedino suvislo mjerilo vrijednosti. No, treba dodati, bilo je i brojnih primjera uzdizanja naopakih i kozmetički prepariranih primjera, koji su našu spremnost da se ugledamo u nekoga ozbiljno narušili. No, to ne znači da ta sposobnosti nema i da nam ona nije nasušno potrebna. Primjeri, ali i sposobnost, odvažnost da ih čujemo, slijedimo.

Vaše predstave imaju već prepoznatljivu poetiku. Kako je čuvate i nadograđujete, te oplemenjujete u zajedničkom radu?

Jednostavno radim onako kako me intuicija vodi, nisam u tom smislu školovan kao redatelj, pa i nemam metode. Zapravo se igram, ili bolje rečeno pokušavam uvijek iznova zaigrati. Nekad to uspije u većoj, nekad u manjoj mjeri. Pokušavam puno razgovarati tijekom rada, možda nekad i previše. Volim razglabati, volio bih u suradnji uvijek nekako podijeliti misli vodilje s drugima.

Zašto vjerujete u kazalište i tako mu se iskreno i duboko posvećujete kako se može iščitati u Vašim radovima?

Jednostavno vjerujem. Osjećam da je tu nešto jako važno i da nam to treba, ne znam samo još kako i u kojem obliku. Pozornica je mnogo više od mjesta zabave ili samopredstavljanja, na pozornici mi se izričemo. Ono što izričemo to jesmo. To je, rekao bih, gotovo obredno mjesto susreta, pričanja. To je lonac u kojem se taj tren kuha friška juha. Ili bi se mogla. Trebala. Ako i ne znam kako, slutim da je tako. Tamo možemo prizivati čovjeka u onom smislu u kojem to on tek jest. Ima biti. Koliko smo toga svjesni, u kojoj mjeri to koristimo – vrlo je upitno. Ali i samo to pitanje je dobar, ako ne i najbolji razlog za bavljenje kazalištem.