Rijeka, Antikvarijat Ex libris, 31. siječnja 2014.

Predstavljajući u Noći antikvarijata svoju novu knjigu “Ona i on”, autor Boris Greiner u Rijeci je odstupio od uobičajena protokola i priklonio se formi interaktivnoj; pozvao je, naime, publiku da mu postavlja pitanja. No, odmah treba reći da je interaktivnost bila tek himba...

Pojedinci iz publike koji su postavljali pitanja našli su se naime u ulozi svojevrsnih delegata, odnosno tek su pročitali pitanja što su ih ranije dostavili članovi ‘povjerenstva’ čiji identitet (iz razumljivih razloga) nije objavljen. Takva, režirana interaktivnost, po mom mišljenju - kaže autor - odgovara intonaciji koju i tekst u knjizi nastoji preuzeti a temelji se na neprestanom ispreplitanju stvarnog i izmišljenog, slučajnog i organiziranog, te nastoji sresti sama sebe kao predmet u svijetu. I slijedom se toga proglasiti ilegalnim, jer kako kaže Passeron u svojoj analizi o iluziji reprezentativnosti, ‘to je jedina stvar zabranjena u romanu’.

1. Da li su muški i ženski princip, on i ona u smislu otjelovljena u muškom i ženskom tijelu tj. rodnom identitetu ili su u knjizi rodni identiteti oslobođeni tijela kao takvog i definirani strategijom osobnosti u specifičnom životnom kontekstu?

Da, u knjizi su oni definitivno definirani strategijom osobnosti. I upravo im specifičan kontekst diktira ili proizvodi određenu strategiju. Nastojao sam izolirati pojedine dimenzije ili bolje reći, izvedbene poluge te strategije. Također mi se čini da je moguće pojedine strategije pridružiti muškom ili ženskom načinu ponašanja, u općenitom smislu. Možda po nekakvom jin jang principu, a možda je i taj famozni jin jang zapravo i nastao u želji da se postojeća temeljna različitost koja i proizlazi iz muškog i ženskog otjelovljenja, nekako definira. I kad se takvo načelo oblikuje onda je prema njemu moguće neke karakterstike označiti muškim a neke ženskim. Logično je da žena često puta ima više ženskih karakteristika u muškarac muških. Iako, dakako, i ona i on imaju i jednih i drugih. Često puta zanimljivost i proizlazi iz prepoznavanja, primjerice, muških karakterističnosti kod žene (poglavlje broj 15 i broj 27). Ono što im je, po mom mišljenju, zajedničko (i muškim i ženskim karakteristikama) jest to da žele biti dominantne. Upravo iz tog sraza, iz obostrane težnje za dominacijom proizlazi potreba za razvijanjem određene strategije koja se nijansira i usložnjava kroz vrijeme odnosa. Ukoliko je rezultat približno izjednačen, i ona i on nalaze potrebu za daljnjim razvijanjem spomenute strategije, što u prijevodu znači i daljnje razvijanje odnosa. Ostaju zajedno jer im nije dosadno. Jasno, do onoga trenutka kad strategija naloži uporabu vatrenog ili sličnog oružja.

2. Zanima me možeš li malo razraditi odnos, koji, meni se čini, postoji između filma "Pola sata" i knjige "Ona i On". Naime, osim što se situacije slično pretaču iz jedne u drugu, uloga zajedništva među ljudima (prijateljima, ljubavnicima) biva naglašena, a opet kao da njihove osobnosti isčezavaju i pretapaju se jedna u drugu...

Postoji li nešto što nam želiš reći, npr. nešto o tome kako se to " giba naše kolektivno tijelo"?

Nije mi nikad pala na pamet usporedba između ‘Pola sata’ i ‘Nje i njega’. Po fragmentarnosti predstavljanja bi ih se moglo usporediti. Razlika je u tome što u ‘Pola sata’ nema nikakve tendencije, nikakve vidljive ili postojeće namjere da bi se bilo što od prikazanih fragmenata izoliralo kao važnije ili da bi došlo u prvi plan. U knjizi, međutim, takva tendencija postoji. Ona proizlazi iz brojnih opisanih situacija i slučajeva i u konačnici želi predstaviti veličinu ili neizmjernost prostora kojeg otvara taj zajednički odnos od kojeg, po mom mišljenju, nema ničeg složenijeg. Knjiga nema linearnu ili razvojnu liniju, nego je zbir pojedinačnih, nekronološko predstavljenih epizoda i u tom smislu nastoji ilustrirati realnost koja se također sastoji od mnoštva epizoda a ne linearnog razvoja. Iako se one prethodne upisuju u svijest ili pamćenje. A ponekad i ne i takav otklon mi je posebno zanimljiv (poglavlja 3 i 40).

Opisani fragmenti ne pripadaju samo jednom odnosu nego kao polazište uzimaju više njih, iz čega možda i proizlazi dojam ‘gibanja kolektivnog tijela’, što svakako doživljavam kao kompliment.

3. Bi li se sve ONE (iz priča), ma koliko različite, mogle svesti pod jedan nazivnik, tj. imaju li kakvih sličnosti, neku zajedničku crtu? Isto pitanje i za NJEGA/NJIH. Drugim rječima postoji li prema tvojem iskustvu neka generalna razlika između NJE i NJEGA?

Mislim da se niti One niti Oni ne mogu svesti pod zajednički nazivnik a slijedom toga niti ne postoji, barem u opisanim situacijama, generalna razlika između njih. Možda u realnosti to i postoji, međutim, mene nije zanimala doslovna preslika realnosti nego pojedinačni slučajevi specifični za određeni odnos a s druge strane pogodni za ostvarivanje dodatne platforme ili neke druge razine koju mi je omogućavala ta polazišna specifičnost (poglavlje broj 47, 50, 56, 57, 58 itd). Moje nastojanje u većini slučajeva nije išlo za tim da predstavim generalnu razliku nego da postavim primjer određene specifičnosti koju doživljavam univerzalnom. I da eventualno preskočim, bilo asocijativno, bilo metaforički, bilo teoretski na neki drugi plan kojeg također karakterizira međuspolna dvojnost. Primjerice situacija kreativnog koautorstva između osoba koje su u emotivnoj vezi.

4. Oni koji te poznaju mogu prepoznati da je tvoja knjiga dijelom  i autobiografska i pritom vrlo iskrena i otvorena. Je li ti ta izravnost donijela  poteškoće na relaciji ti i ona?

I kad smo već kod toga, jesu li se parovi koji su akteri nekih tvojih priča prepoznali u njima? Jesu li možda zamjerili, prigovorili, zahvalili, na koji drugi način reagirali? 

Mislim da ne postoji knjiga koja nije dijelom autobiografska. Što je samo po sebi i logično jer možeš nešto napisati samo o onome što znaš. Knjige koje nemaju nikakve veze s autorom uglavnom pripadaju onome što se zove žanr a ne autorska literatura. Da Babelja primjerice Maksim Gorki nije otjerao na front, danas ne bi bilo ‘Crvene konjice’. Da Conrad ili Melville nisu plovili ne bi bilo ni Lorda Jima ni Moby Dicka. Da nisam igrom nepovoljnih okolnosti postao urar, ne bih napisao ‘Pješakov gambit’. Dakako da se iz životnih okolnosti crpi materijal. Ne bih u ovom slučaju išao tako daleko da identificiram literariziranog Njega sa sobom iako po mnogo čemu podsjeća. Kad bi to uistinu bilo tako tada ne bi postojao nužan prostor, kojeg bih kvalificirao autorskim, koji se proteže između početne točke odnosno konkretnog materijala i ukoričene konačnice. Taj je prostor ono što je moguće mjeriti ili valorizirati. Knjiga nije dobra zato jer je istinita nego zato što je dobro napisana. Pa ako je ovdje po nekim formalnim poveznicama moguće pretpostaviti koja bi to bila ona, tada ona, kao takva, kao što je njen lik u romanu i predstavljen (poglavlja 29 i 30), također prepoznaje i u stanju je identificirati kvalitetno od nekvalitetnog i po tome ocjenjuje i reagira. A ne po nekim konkretnim mrvicama koje su pale s našeg stola i poslužile kao materijal za tekst.

A što se tiče drugog pitanja, najprecizniji odogovor daje završetak romana, odnosno njegov epilog.

5. Kako je nastala ideja za roman i zašto naziv ‘Ona i on’?

Naziv proizlazi iz sume sumarum, naime, najviše se puta u knjizi pojavljuju upravo te riječi, te zamjenice. Ona i on, bez obzira o kojima se to njima radilo, uvijek su samo ona i on. Naglašavanjem takve impersonalnosti želio sam fokusirati  konkretnu dimenziju u pojedinom odnosu između njih. Odnosno eliminirati sve ono što nije djelatno za predstavljanje i što bi moguće asocijativno ometalo tu pojedinost koju sam htio izdvojiti i za koju sam smatrao da bi mogla postati univerzalnom. Isključivanje imena, na najpovršnijem, najbanalnijem planu pojavnjuje, čak i ironizira težnju za univerzalnošću. Jer jedino duhovitost ukida opasnost od pretencioznosti (koja s takvom težnjom obično ide ruku po ruku). Što je ponovo, dakako, pretenciozno. Ali kao što dva minusa daju plus, tako sam se nadao da će svojevrsna naivnost u pojavnjivanju tendencije biti od koristi. Pa su tako ‘Ona i on’ ovdje kao Bobi i Rudi, kao u vicu, išli Bobi i Rudi jednom u dućan…

Što se tiče ideje za roman, ona se oblikovala u međuvremenu, putem. Temeljno su tekstovi nastajali kao proizvod frustracije. Kad se glava napuni nemoćna bijesa, kad riječi zapinju u grlu, kad se ustaje i odlazi jer je sve odavno prevršilo mjeru, nema druge nego to zapisati. U procesu zapisivanja otkrije se nova perspektiva: ovo bi se moglo i ovako predstaviti, negdje nešto dodati, drugdje oduzeti, iskarikirati, i lagati, zašto ne, papir sve trpi, zadnja riječ je moja (poglavlje 27). I ako tekst uspije, problem više nije bitan. Pisanje, dakle, u početku bijaše terapeutsko. Kasnije se oblikovao koncept, a kad se već jednom oblikuje koncept, onda se jedva čeka novi materijal, nova frustracija, novi nemoćni bijes.

6. Da li si u nekoj od priča bio „ona“?

Škakljivo pitanje koje podrazumijeva da sam u većini priča bio ‘on’. Kao da preuzimanje perspektive automatski znači istovjetnost identiteta. Jasno da mi je prirodnije preuzeti gledište ili stanovište Njega jer bi se u suprotnom, imajući na umu ovakav, psihološko tračerski pristup osjetljivoj problematici, po svoj prilici našao u nebranom grožđu, jer nije lako prodrijeti u istančanost ženskog sustava do te mjere da bih ga mogao autoironizirati. Poznat mi je samo jedan takav primjer u literaturi, kad je Hrabal napisao cijelo ‘Pirovanje’ iz perspektive svoje žene. Dakle, ne, kao autor se nisam usudio na takav riskantan korak iz straha da me sve žene momentalno ne pročitaju.

7. Da li su svi likovi i situacije u romanu rađeni prema stvarnim likovima i situacijama?

Da li su odnosi između 'nje i njega' u romanu definirani isključivo kao muško-ženski odnosi - ili se mogu općenito primjeniti na odnose u parovima (on i on ili ona i ona?)

Temeljno polazište uvijek je stvarnost. Ili zrno neke stvarnosti. Ili neka izmišljena stvarnost što se bazira na prepoznatoj karakterističnosti. Ili na tezi suprotnoj od te karakterističnosti. Ili na konfabulaciji neke možda moguće ali nepostojeće stvarnosti. Ili na povijesnim činjenicama ili subjektivnom tumačenju povijesnih činjenica. Jednom rječju temeljno mi je polazište bilo ono što se po mom mišljenju dade napisati. Nekad je dovoljno samo prepisati a nekad je nužno sve izmisliti.

Što se ovog drugog pitanja tiče, odnosi u romanu proizlaze iz konteksta. U nekim se epizodama ona i on ne mogu zamijeniti s njim i njim ili njom i njom jer su previše specifične upravo za muško ženski odnos. U nekim drugim situacijama apsolutno da, vrlo bih lako vidio jedan muški par u dotičnim okolnostima. Međutim, s obzirom da nisam homoseksualan činilo mi se prirodnim ne govoriti o tome. Kao što mi ne bi bilo prirodno govoriti o Dancima ili tesarima, ili rokenrol zvijezdama ili bilo kakvim drugim zvijezdama ili životu na drugim planetama. To ne znam. 

8. S obzirom na evidentnu slikovitost i živopisnost romana, gotovo vizualnu sugestivnost, jesi li razmišljao o transponiranju romana u drugi medij (kazalište, film…)?

Takvo razmišljanje otvara novi teritorij. Odlazak u drugi medij je ulaz u drugu dimenziju, tamo vrijede posve drugačija pravila. S obzirom da sam u filmskom jeziku (poglavlje broj 44), kao i u bilo kojem drugom uostalom (poglavlje broj 29), autodidakt i da zapravo nisam upoznat s pravilnikom koji je tamo na snazi, nužno mi je bilo u dosadašnjoj filmskoj proizvodnji izmisliti novi obrazac po kojem se mogu snalaziti bez obzira na stručnu neosposobljenost. Odnosno takav obrazac u kojem ovi stručno osposobljeni nisu ni u kakvoj prednosti. Taj obrazac logično kao posljedicu ima netipičan filmski proizvod s kojim struka nije načisto. Ali je samim postojanjem takvog proizvoda struka alarmirana i zatvara vrata. Ovi iz kazališta, međutim, još ništa ne slute i tu vidim svoju šansu. Dakle, da, svakako bih temeljem ovog teksta volio napraviti kazališnu predstavu.