Zagreb, Galerija AŽ, 14. veljače 2014.

Pjesma Stanislava Habjana ili poruka u četiri stiha napisana je na zidu do izložbenog prostora Galerije AŽ, uz otvorenje izložbe 'Poluplakat za Petikat' Zorana Pavelića. Napisana je bez najave, kao osobni pozdrav umjetniku koji je svoju izložbu vezao uz nekoliko nepoznatih detalja iz prošlosti njegovog odnosa s radovima autora iz Petikata.

"Iz pozivnice na izložbu saznao sam da s mlađim kolegom Pavelićem dijelim istu proživljenu sekundu s petnaest godina razmaka, isti životni slučaj sa samog početka javnog obraćanja: trenutak imenovanja prve izložbe Posljednjom.

Pjesma je malo pismo nepotrebnog ohrabrenja obojici. U spiralnim krugovima povijesti plemena i osobnih odrastanja, autorskim istinama je nemoguća istost." - SH

najviše grane na stablu svijeta

zlatne su ili suhe

bijele mačke s plavim očima

u pravilu su gluhe

disperzivnost nam iz perzije

homogenost s marsa

povijest se ne ponavlja

samo kao farsa

_____________________

PS (samo za najmlađe, kojima možda nije poznat rad 'mlađeg kolege' Pavelića, nekoliko rečenica Ivice Prtenjače iz subotnjeg 'Obzora' 15. veljače, iz skeniranog novinskog izreska kojega šalje morski prijatelj Tuljan):

Zoran Pavelić u suvremenu je umjetnost ušao sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća kad je u rodnoj Baranji osnovao umjetničku organizaciju koja se zvala Močvara. Tada nije mogao znati da neće trebati dugo da se ta metaforička močvara proširi i na ona mjesta na kojima vode nikad nije ni bilo. Močvara će postati općeprihvaćena imenica za sve mutno što se s ovim društvom događalo. I sukladno tome, močvara je rađala svoje plivače, utopljenike, plutajuće leševe ili punoglavce. No, Zoran Pavelić upravo je svojim umjetničkim radom i životom uspio ostati na suhom, izvan te zagušujuće močvare u kojoj se sve nekako podrazumijeva, na onaj način na koji se podrazumijevaju najgore ljudske gadosti i zla. On je, baš zato što se usudio biti stopostotnim umjetnikom, na neki način spašen, jedan je od rijetkih koji se referira na radove prijatelja, koji u svom djelu jasno otkriva svoje umjetničke ljubavi i koji se i u prostoru vlastitog ega može udiviti i zaljubiti u rad onog drugog.