Email facebook twitter
Iz Žuljane u Lumbardu

Ljeto 2008., u Žuljani na Pelješcu sam, s pogledom na Lastovo i Korčulu, a jedino mjesto koje uopće vidim je Lumbarda. Po burnom vremenu čini se znatno bližom pa se ne čudim što ponekom turistu padne na pamet da bi i plivajući mogao doseći obale Korčule. 

 Odlučio sam barkom otići u posjet prijatelju Boži, porijeklom iz Lumbarde, Jurjeviću dakako. Izračunao sam da mi, s mojom pasarom i motorom od četiri konja, do Lumbarde trebaju dva i pol sata i to uz obalu Dingača i Postupa. Volim tu malu i sporu barku s kojom sam bliže moru i dulje u dodiru s njim. Tako sam se jednog jutra zaputio prema Korčuli. Putem me nazvao Igor Franić, Korčulanin, i pomislio sam kako je eto došao u Žuljanu, a ja upravo na putu prema njegovoj Korčuli, no on je s obitelji upravo bio s gumenjakom na otočiću ispred Lumbarde i pozvao me da usput navratim da popijemo kavu. Tome se nisam ni najmanje nadao, ali rekoh super, i tako je i bilo.

Uplovio sam u lumbardski porat i, kao i obično, pojavio se problem gdje se privezati a da nikome ne smetam. Naposlijetku sam pronašao mjesto u plićaku s pješčanim dnom i gotovo da mi nije ni trebalo sidro, kobilica se „usidrila“ u pijesak.

 Našao sam se s Božom i on je, kao domaćin, htio pripraviti hobotnicu. Otišli smo po nju kod Mike Padure, njegova dobrog prijatelja sumještanina, od kojeg ih i inače kupuje. Miko i Božo imaju svoje priče kako se lovi hobotnica i mnoge druge. Zadržali smo se dulje nego što smo namjeravali, no time sam bio samo na dobitku. Miko pripada među one ljude koji daju miris i okus nekom mjestu, što često shvatimo kad ih više nema. Mikin dom snažno odiše njegovom osobnošću: prelaženje pogledom po kući bilo mi je kao čitanje knjige, gledanje filma ili prolazak kroz neki muzej. No u ovom slučaju to se jednostavno zove „život“. Mislim da mi je taj posjet najsnažnije i obilježilo tadašnji jednoipoldnevni boravak u Lumbardi.

 Nastale fotografije su jedna od posljedica tog putovanja. 

 Razmišljao sam koliko ima smisla Lumbarđanima fotografijom pokazati isječak Lumbarde, ali možda upravo moj odmak i neznanje o sveopćoj premreženosti, što je česta odlika malih mjesta, omogući i samim mještanima ponešto drukčiji pogled na svoju sredinu.

Boris Cvjetanović

 

 

KOD MIKE PADURE

 Pogrešno bi, međutim, bilo zaključiti kako se ovdje radi o putopisnim fotografijama. Dapače, čini mi se da nije riječ niti o osobnim refleksijama ili ilustracijama određene atmosfere jednog prijepodneva o kojem Boris govori. Prije bih rekao da je u pitanju prilično precizan sociološki ili etnološki portret mjesta koje na nekakvoj vremenskoj  karti ima točno upisane koordinate. Te brojke označavaju prošlo, svršeno doba. Samo što je Miko Padura tvrdoglav i uopće ne obraća pažnju na to što mu govore brojke. No njegova usidrenost na mjestu u kojem vrijeme ne prolazi i jest proizvela u Borisa dojam kako čita knjigu, gleda film ili se kreće kroz neki dobar muzej. A zahvaljujući takovu njegovu doživljaju i mi sada imamo prilike zaviriti u taj muzej ili pogledati neki kadar filma što se kod Mike neprestano i dalje prikazuje. I ne samo kod Mike, vjerujem kako i njegovi sumještani također vrte taj film. Pa čak bih bio i slobodan pretpostaviti da se i na drugim mjestima na otocima ili obali može naići na slične slike. 

Moguće da će, kako to Boris kaže, ove fotografije mještanima omogućiti ponešto drugačiji pogled na njihovu sredinu, zanimljivo bi bilo doznati odgovor na to pitanje. Jer, jednako je tako moguće da će oni na njima prepoznati svoj prirodni okoliš, svoje iste dane u tjednu što su, nižući se, proizveli upravo detalje našem oku odmah uočljive, no njima možda nevidljive. Neki su dani bili neobični i ostavili tragove koje je Miko toga trena odložio na mjesto gdje mu odonda pa i dugi niz godina vjerojatno smetaju ali se navikao na tu smjetnju pa bi se sada kad na fotografiji vidi pola jelenjeg roga na polici za šešire možda mogao sjetiti da ga konačno makne. 

Ali ne, pažljiviji pogled na tu fotografiju odaje kako je riječ o brižljivo postavljenom ukrasu, jer i četke su pravilno složene i na vješalicama pravilno raspoređeni uporabni predmeti koji su očito vremenom izgubili uporabnu funkciju i ovo je mjesto na kojem oni zapravo prebivaju. Ta neobična instalacija svakako pridonosi muzeološkom dojmu, zajedno s predmetima pokrivenim bijelim plahtama koje sugeriraju da se niti oni baš prečesto ne koriste. Kao što je i pod ponekad izlizan tamo gdje neprestano prolazimo, pa ta izlizanost slikovito govori o našim svakodnevnim putanjama pa i o tome kako te putanje s vremenom postaju vrlo funkcionalne, pa nam tako i ne smeta što lutke sjede na foteljama, kad mi ionako sjedimo za stolom. I kad netko navrati, sjest ćemo za kuhinjski stol i popiti čašu vina. Kad je ljeto, ima muha, prekrit ćemo vrč kuhinjskom krpom. Ako smo plastični stolnjak greškom zarezali nožem, zalijepit ćemo ga flasterom, nećemo ga baciti. Jer zašto bi se nešto bacilo ako je to moguće popraviti? Zašto bi se stalno tebalo uzimati nešto novo kad se ono što je već ovdje tako dobro ustanovilo na svome mjestu? 

 Neke stvari imaš zato jer ih imaš, po svoj si ih prilici od nekog dobio ili jednom odnekuda donio pa one još uvijek sa sobom nose imena tih ljudi ili tih okolnosti. Druge stvari imaš zato jer ti trebaju, posve su stopljene s funkcijom koju imaju i jednakopravno postaju organski elementi prostora s kojim ostvaruješ jedinstvo. No, istodobno, ta organika ipak nije posvemašnja nego djelomična, jer upravo postojanjem protagonista scenografija postaje ikonografija na koju on manje više uopće ne obraća pažnju ali ona kao takva itekako rječito govori o njemu. I preko njega o prostorno vremenskim koordinatama, o običajima, navikama pa i o određenom svjetonazoru i slijedom toga postaje paradigma. 

 Kao i mnogo puta dosad, Cvjetanovićev je okular namješten na kadar no duh mu je slobodan za neočekivanost, za istragu koja to zapravo i nije, nego je to obuzetost jedinstvenošću situacije u kojoj se zatekao. I ono što ponirući u tu situaciju bilježi postaju strukturalni elementi sveobuhvatna portreta. 

Promatrajući cjelokupnu seriju ovih fotografija vidljivo je da taj portret postaje okosnica koja je postavljena u okvir te da sve zajedno podsjeća na dramaturški precizno razrađen dokumentarni film čije se vrijeme radnje događa u jednom danu. On započinje naslovom, na moru, putovanjem iz Žuljane u Lumbardu. Borisov je tekst zapravo glas naratora u off-u. Nakon pristajanja i prolaska Lumbardom, autora filma domaćin odvodi na mjesto događaja. Domaćin se zatim naginje i kroz maleni prozor zaviruje u unutrašnjost kuće. Ta se unutrašnjost potom razlistava pred našim očima i brojnošću prepoznatih detalja pripovijeda priču o konkretnoj osobi. Unutrašnjost prostora u kojem ona živi ilustrira način života, plastično oslikavajući svakodnevicu i njenu očitu dugotrajnost Cvjetanović uspijeva prispodobiti mentalan sklop iz kojeg izbija velika sviklost na datosti, prilagođenost običnome i usmjerenost k elementarnom, a to su u ovom slučaju ljudski kontakt i priroda. Jer ‘pogled kroz prozor’ dodatno naglašava skromnost interijera: to je gotovo ‘rajska’ panorama što uključuje more, životinje, razbacane kućice i uređene vinograde. Drugi pak detalj sve govori o navikama stanovnika toga mjesta: stolica je stavljena kraj klupe zato što na klupi ima mjesta za troje, a njih koji tu svakodnevno dolaze sjediti jest četvero. Ta slika, dakle, pretpostavlja druženje ili u najopćenitijem smislu zajedništvo i predstavlja u nekom smislu poantu ili u filmskom žargonu - hepiend.

Šetnja panoramom vrijeme je za emotivnu ili duhovnu rekapitulaciju doživljenog i prethodi povratku. Portret domaćina jest pomalo i pozdrav s njime i sugerira njegovo prisustvo tijekom cjelodnevna zbivanja.

U ponovljenom kadru krme od barke drugačija je jedino pozadina.

Boris Greiner, 2012.

  • Iz Žuljane u Lumbardu
    Iz Žuljane u Lumbardu, 2008. 
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •